U političkoj teoriji često se govori o odgovornosti vlasti prema narodu. Učimo da je država nastala kao rezultat društvenog ugovora - zamišljenog dogovora u kojem se pojedinci odriču dijela svoje slobode kako bi dobili sigurnost, pravdu i društveni red.
Drugim riječima, društveni ugovor nije samo metafora, već operativni model organizacije društva, uokviren ustavnopravnim, institucionalnim, društvenopolitičkim i svakodnevnim obrascima ponašanja svih građana. U toj priči, narod je najčešće predstavljen kao žrtva vlasti, a država kao potencijalni tiranin. Ipak, sve je jasnije: i narod može zloupotrijebiti društveni ugovor - svjesno ili nesvjesno, pojedinačno ili kolektivno.
U demokratskim društvima, prava građana su sveta. Pravo glasa, sloboda govora, pravo na protest, pravo na izbor - sve su to stubovi savremenog političkog sistema. Ali šta se dešava kada građani koriste ta prava na način koji podriva osnovne vrijednosti demokratije? Šta kada traže privilegije, a ignorišu odgovornosti?
Društveni ugovor ne funkcioniše jednostrano. Kao što vlast mora štititi prava građana, tako i građani imaju obavezu da učestvuju odgovorno - da poštuju zakone, da učestvuju u izbornom procesu, da ne šire dezinformacije, da čuvaju institucije i da uvažavaju prava drugih. Kada se te obaveze zanemare, dolazi do paradoksa: sloboda se koristi za rušenje slobode.
Kada građani svjesno biraju političke lidere koji podrivaju institucije, šire populizam i guše pokušaje nezavisnog informisanja, tada se demokratski mehanizmi koriste za demontažu demokratije. U nekim zemljama, pa i u našem regionu, ljudi koriste izborno pravo da dovedu na vlast one koji to pravo kasnije podrivaju. Sistem se ruši iznutra - voljom samih građana.
Sloboda govora temelj je svakog demokratskog društva, ali kada se koristi za širenje teorija zavjere, govora mržnje, kleveta i manipulacija - ta sloboda prestaje biti alat dijaloga i postaje sredstvo destrukcije. Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama ili ispod novinskih članaka: bez imena i prezimena, bez ikakve odgovornosti, ljudi svakodnevno vrijeđaju, prijete, lažu i šire strah. Ako sloboda postane oružje protiv tuđe slobode, tada to više nije sloboda - već njena zloupotreba.
Važno je reći i to da su ljudi često podložni manipulaciji od strane međunarodnih organizacija ili nevladinih organizacija (tzv. NGO), koje su finansirane iz inostranstva, a djeluju u interesu moćnih država s ciljem dugoročne promjene kolektivne svijesti i identiteta. Brojni primjeri takvih uticaja mogu se prepoznati upravo na prostoru Balkana, naročito među narodima koji pokazuju političku ili kulturnu neposlušnost prema dominantnim globalnim centrima moći.
Primjeri svakodnevne zloupotrebe zajedničkog dobra su svuda oko nas: bacanje smeća u prirodu, divlja gradnja, uništavanje javne imovine, izbjegavanje poreza, zloupotreba socijalne pomoći, bahata vožnja. Sve su to znakovi da dio društva koristi svoja prava, ali ne poštuje zajedničke obaveze, misleći samo na sebe, a ne na zajednicu.
Zloupotreba društvenog ugovora ne mora uvijek biti nasilna ili vidljiva. Ponekad je tiha, pasivna. Ljudi ne izlaze na izbore, ne učestvuju u lokalnim inicijativama, ne reaguju na nepravdu, ne postavljaju pitanja. Takav građanin koristi benefite sistema, ali odbacuje svoju ulogu u njegovom održavanju. Pasivnost postaje saučesništvo.
Naravno, ovakvo ponašanje ima svoje razloge. Mnogi ljudi su izgubili povjerenje u institucije. Godinama su svjedočili korupciji, nepotizmu, lažnim obećanjima. Drugi su emocionalno i ekonomski iscrpljeni, pa biraju pasivnost kao način opstanka. Neki su žrtve dezinformacija ili su odrasli bez jasnog osjećaja šta znači biti odgovoran građanin. U mnogim obrazovnim sistemima građanska kultura nije prioritet, a društvene mreže dodatno oblikuju površnu, impulzivnu i često agresivnu percepciju stvarnosti.
Kao rezultat toga, nastaje društvo u kojem ljudi ne vide državu kao svoju, već kao nešto što se treba nadmudriti, prevariti ili ignorisati. Takvo društvo nije zajednica - to je tržište pojedinačnih interesa, bez osjećaja pripadnosti i zajedničke sudbine.
Društveni ugovor ne znači samo "šta država treba da uradi za mene", već i "šta ja mogu da uradim za zajednicu". I kao što vlast može postati represivna, tako i narod može postati destruktivan.
Zloupotreba društvenog ugovora od strane naroda razara povjerenje, institucije i osnovnu ideju zajedništva. Nije dovoljno imati prava - važno je znati kako ih koristiti. Nije dovoljno kritikovati vlast - treba preuzeti dio odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo.
Vrijeme je da prestanemo tražiti krivce isključivo u politici. Vrijeme je da pogledamo u ogledalo i zapitamo se: da li i mi pomažemo urušavanju vrijednosti? Ako jesmo - nije kasno da to promijenimo. Društveni ugovor se ne obnavlja deklaracijama, nego svakodnevnim ponašanjem, poštovanjem drugih i brigom za prostor u kojem živimo.
Jer zajednica zaista propada - kad svi misle samo na sebe.
Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci