Nedavno sam sa Ognjenom Tadićem imao kafanski razgovor o političkom i, recimo, ideološkom kosturu opozicione koalicije "Zajedno za Srpsku" i šta mogu njihovi kandidati očekivati na predstojećim izborima.
Pala je tu i opklada da će Nebojša Radmanović lako pobijediti Mladena Ivanića, dok je stvarno neukusno bilo da uopšte i pominjemo ishod njegove izborne utruke sa Miloradom Dodikom, jer se i sam Tadić već vidi u novom sazivu Vijeća naroda Republike Srpske.
Uglavnom smo priču vrtjeli oko moje teze da je opozicija najkraće rečeno lijena, bez vizije i nema hrabrosti, te zašto Ivanić ne može da pobijedi Radmanovića.
Mjesec dana kasnije, a nakon što je Ivaniću u Sudu BiH ukinuta presuda za zloupotrebe u "Srpskim šumama" za vrijeme njegovog premijerskog mandata, kada je Vlada kompenzovala balvane za zgradu opštine u Ribniku sa nekad moćnim PDP-ovim biznismenom Mirom Jurišićem, shvatio sam da je Tadić svoju samouvjerenost o Ivanićevoj pobjedi uglavnom bazirao na ovoj presudi. Odnosno i prije nego što je zvanično pročitana sadržaj presude je već bio poznat, što će reći da opozicija računa na svesrdnu pomoć međunarodnog faktora.
U toj činjenici krije se i odgovor šta radi danas opozicija u Republici Srpskoj? A ona čeka. Čeka da je na vlast instalira nekakva viša sila sastavljena od prostog skupa pojedinih ambasadora čiji se boravak u Sarajevu svodi od petka do petka kada se već godinama oglašavaju sa jednoobraznim saopštenjima za javnost kako su zabrinuti za budućnost ove zemlje i tome slične fraze. I salonskog politikanstva i spletki koje propagiraju kroz pojedine sarajevske medije.
Doduše, oni su u zadnje vrijeme potpomognuti bivšim bjelosvjetskim facama kojima je dosadilo da prekraćuju penzionerske dane pišući autobiografije nadajući se da bi se u velikom stilu preko leđa Republike Srpske mogli vratiti na glavnu scenu.
E, ta i takva viša sila odlučila je da svim demokratskim sredstvima, u koje se računaju i radikali Milanka Mihaljice (zvuči nevjerovatno, zar ne?) u oktobru razvlasti vladajuće stranke u Banjaluci predvođene SNSD-om, koji im je previše nacionalno osviješten za jednu socijaldemokratsku partiju, mada to nema nikakve veze jedno s drugim, ali tu priču vozi navodni multietničar i favorit stranaca Zlatko Lagumdžija.
Čitava strategija se svodi na to da stranci opozicione lidere filuju rezultatima istraživanjima javnog mnjenja po kojima je Ivanić navodno procenat, dva iza Radmanovića i da samo treba malo stisnuti i eto pobjede. Čak i po tim istim istraživanjima Tadić ne bi trebao previše da se umara oko kampanje jer bukvalno nema šanse protiv Dodika.
Da je Ivanić bitna karta na koju igra dio međunarodnog faktora, kao političara koji bi u Predsjedništvu gurao svoju staru priču prihvatljivu za uši sarajevske čaršije, pogotovo što se nakon izbora očekuje ponovno aktiviranje priče u ustavnim reformama, i da se u nju dobrim dijelom duva iz Londona, može se pročitati i izjava Pedija Ešdauna, ali i po najavama da Evropska unija predvođena baronesom Ketrin Ešton sprema plan za neposlušne Srbe po receptu koji je primjenjivao britanski lord prije sedam, osam godina. U to vrijeme, valja podsjetiti, upravo je Ivanićeva PDP činila kostur vlasti u Republici Srpskoj.
U taj isti scenario je dobrim dijelom uključen i Dragan Čavić, sa svojom partijom u kojoj su uglavnom bivši PDP-ovi i SDS-ovi kadrovi, što se moglo vidjeti iz njihovog zajedničkog insistiranja na bespogovornom prihvatanju Zakona o popisu u BiH.
I opet dolazimo do paradoksa u kojem se nalazi opozicija jer Čavić zvanično nije dio koalicije, zbog lične netrpeljivosti sa Mladenom Bosićem, ali sa Ivanićem čini tu političku osovinu za razbijanje jakog jedinstvenog otpora prema sarajevskoj unutarnjoj priči koji je zauzet zadnjih godina iz Banjaluke.
I tu je glavna kvaka. Da bi razbili taj gard opoziciona priča zasnovana je na kriminalnom miljeu sadašnje vlasti po kojoj je pokradeno što se ukrasti moglo, da nije urađeno gotovo ništa što je obećano, te da će zbog toga više gladan nego sit narod znati prepoznati mogućnosti koje im se bude iz opozicionog lonca.
"Glasajući za vladajuću koaliciju glasate za prošlost", gotovo vrišteći poručuju lideri SDS-a i PDP-a. Da dobro ste pročitali. Koalicioni partneri koji su u paketu vladali skoro šest godina, a vlast im se bukvalno urušila pod teretom kriminala i afera koje su je potresale, a danas se uglavnom nalaze u istražnim i pravosudnim fajlovima.
Treba li podsjećati na sukob oko Rafinerije Brod i famoznih ugovora sa "Vitolom", klasičnu kaubojsku pljačku po "Željeznicama RS"...
A tek kapitalne krađe iz "Telekom Srpske" u kojem su iz "Simensa" u Banjaluku stizali i prazni paketi sa pratećim fakturama od nekoliko miliona maraka, ili "Elektroprivrede RS" u kojoj su godišnje kroz gubitke u mreži nestajale stotine miliona KM.
To je potpuno ista infrastruktura kojoj je budžet sastavljao Milenko Vračar, nekada finansijska uzdanica PDP-a, a danas čuvar, doduše, praznog trezora Čavićeve partije, jer im još nije iz inostranstva stiglo svih onih obećanih nekoliko stotina hiljada dolara, a koji je ostao poznat da je na sjednici Vlade predlagao (i pored upozorenja da se sve snima i prave stenogrami) da svi ministri skupa sa premijerom vide kako će ko zavrnuti po koji miliončić pa da se razilaze, a ne da gube vrijeme pričajući o kojekakvim reformama.
A da se čovjek uopšte nije šalio i da je zavrtanja miliončića i skrivanja po računima i u Latinskoj Americi i te kako bilo vidjelo se po kasnijim privatizacijama preduzeća i banaka.
Eto to je prošlost od koje bježe Ivanić, Bosić, Čavić i ostalo društvo farbajući strance kako Republikom Srpskom vlada totalitarni režim i da narod jedva čeka oktobar da ga otrese s leđa.
Ali kako sada stvari stoje vladajuća koalicija ima podršku više od 50 odsto glasačkog tijela, Dodik ima duplo veću podršku od Tadića, a Radmanović je za trećinu bolji od Ivanića.