U Srbiji je samo u dva dana u saobraćajnim nesrećama poginulo 14 ljudi, a 77 povređeno, dok je u prvih desetak dana jula stradalo ukupno 21 lice. Zato ne treba da nas čudi što u Srbiji u proseku godišnje u saobraćajnim nesrećama strada po 1.000 ljudi. Najteža nesreća dogodila se pre nekoliko dana na autoputu Beograd - Novi Sad, kod Inđije, kada je autobus s poljskim turistima sleteo s puta i prevrnuo se.
Tom prilikom poginulo je osam osoba, a 60 ih je teže ili lakše povređeno. Kod Subotice je poginulo dvoje od sedmoro članova turske porodice Erkan u direktnom sudaru, koji je izazvala supruga stradalog Mehmeta Erkana. I kod Ćuprije su stradala dva Turčina dok je treći teško povređen. Do nesreće je došlo tako što su automobilom udarili u električni stub pored puta. S obzirom na to da nije bilo drugih učesnika u saobraćaju ni tragova kočenja, pretpostavlja se da je vozač automobila zaspao usled premora. Kod Negotina je stradao jedan Zaječarac, na čiji je automobil naleteo ausrijski gastarbajter iz Zvornika. U Požarevcu je poginulo troje ljudi kada je vozač jednog kamiona na mostu preko Morave prešao u suprotnu traku i pokosio nekoliko vozila, a zatim se i sam survao u reku!!
U moru vesti i novinskih članaka objavljenih na naslovnim stranama i rubrikama tipa ''Crna hronika'', uglavnom se agencijski i telegrafski izveštava o nesrećama koje su se desile, o uzrocima i žrtvama, ali ima i onih koji svesno ili nesvesno otvaraju i neke ozbiljnije teme. Pod uslovom da postoji nešto važnije i ozbiljnije od ljudskih života. Jedna takva tema je nacionalnost ili, da me ne shvatite pogrešno, državljanstvo učesnika ovih saobraćajnih nesreća. Zašto je to bitno? Pa zato što se uzroci nesreća razlikuju, u zavisnosti od toga da li se radi o našem čoveku ili strancu.
Znate svi da turska i ostala bliskoistočna sirotinja koja arbatuje po zapadnoj Evropi početkom leta polovnim kombijima i karavanima kupljenim za nekoliko hiljada eura, krcatih decom i stvarima, kreće put rodnog kraja. Jer, nakon odlaska u pečalbu niko od njih i ne pomišlja da se u rodnom selu pojavi bez automobila prepunog jeftinih poklona za mnogobrojnu familiju. I tu nema ničeg spornog. Problem nastaje zbog toga što je njihovo selo udaljeno nekoliko hiljada kilometara od grada u kojem žive i rade, a oni žele tamo da stignu što pre, ako je moguće i za 24 sata. Pri tom im, naravno, ne pada na pamet da se uz put negde odmaraju ili da, ne daj bože, prespavaju jer to košta, a i odlaže susret sa bližnjima. Zato od pamtiveka, a i iz pesme Bore Đorđevića ''Na Zapadu ništa novo'' znamo da se ''u Africi desio državni udar i da je umorni Turčin izazvao sudar''.
Kada je reč o stranim vozačima - piše u jednom novinskom tekstu - saobraćajna policija tvrdi da je najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda umor, dok je kod domaćih vozača uzrok nepoštovanje saobraćajnih propisa!! Dakle, nijedan Turčin nije izazvao sudar zato što je bio pijan, drogiran, zato što je prošao kroz crveno, zato što nije stao na znak 'stop' ili zato što je vozio ''dvesta na sat''. To je rezervisano za Srbe i ostale građane Srbije, a Turci ginu zato što su umorni i što im se spava. Nije da ne brinem za Turke ali u njihovom umoru vidim mnogo manji i lakše rešiv problem od našeg balkanskog, bahatog i nipodaštavajućeg odnosa prema pravilima i zakonima.
Jer, Srbi i ostali građani Srbije od malih nogu uče da zakone ne treba poštovati. Zakone ne poštuju i time se hvale njihovi roditelji, rođaci, komšije, njihova učiteljica u školi i profesori na fakultetu, a kasnije i šefovi, direktori pa i javne ličnosti i političari za koje glasaju. Pa kako onda da ih oni poštuju? Pogotovo kada znaju da je sin Bogoljuba Karića pre nekoliko godina mrtav pijan skrivio saobraćajnu nesreću. a do dan-danas nije utvrđeno koliko je procenata alkohola imao u krvi?! Ili kada vide da je vozač nekadašnjeg ministra Veselinova zbog prebrze vožnje ubio devojku koja je stajala na trotoaru i zato nije odgovarao!
Ali uprkos ovim banalnim istinama, nemali broj raznih ''eksperata'' u Srbiji smatra da problem nije u nama već u tome što nemamo adekvatan zakon o bezbednosti saobraćaja, s obzirom na to da je postojeći napisan i donet pre tridesetak godina. Pa zar i u tom starom i možda prevaziđenom zakonu ne piše da ne smete voziti pijani, prolaziti kroz crveno ili voziti duplo brže nego što je dozvoljeno? Piše, naravno, ali se mi na to ne obaziremo jer zakone ionako niko ne poštuje.
Sećam se da je pre četrdesetak godina u mom komšiluku u Topoli stanovao i penzionisani policajac Mitar Ivović, o kome sam mnogo kasnije čuo neverovatnu priču. A priča kaže da je posle rata, recimo pedesetih, Mitar kao aktivni policajac tokom rutinske kontrole dao znak jednom automobilu da se zaustavi. Pošto ovaj to nije učinio već je samo projurio pored njega, Mitar je skinuo ''karabin'' s ramena i pucao u gumu od automobila. Kada se automobil zaustavio, a radilo se o crnom mercedesu, iz njega je izašao jedan važan državni funkcioner i počeo da viče na Mitra. Međutim, čim mu je ovaj nabio "karabin" pod nos morao je da se vrati nazad u auto. Mitar, naime, s njim uopšte nije želeo da razgovara već samo i isključivo s vozačem koji je počinio prekršaj. Kada mu je ovaj šokiran objasnio da vozi tog i tog važnog druga na jedan sastanak, da strašno žure i da zato nisu stali Mitar nije imao razumevanja već je vozača kaznio po zakonu.
Nekoliko dana nakon toga zazvonio je telefon u kancelariji komandira stanice milicije u Topoli. Podigavši slušalicu šokirani komandir je brzo shvatio da je njegov sagovornik drug Krcun lično. ''Radi li kod tebe neki Mitar'', pitao je Krcun. ''Da'', odgovorio je komandir i ne čekajući da čuje šta će Krcun reći počeo da se pravda kako je to jedna predratna žandarčina, koju su zaposlili samo zato što je sirotinja i što ima troje dece ali da će već sutra povesti postupak protiv njega i kazniti ga... Međutim, Krcun ga je brzo prekinuo i kratko naredio da policajca Mitra Ivovića pohvale i nagrade zato što je poštovao zakon.
Znam da više nema policajaca kakav je bio Mitar i da bi njegov postupak bio neadekvatan i neprimeren vremenu u kome mi živimo, kao što bi i reakcija njegovog nadređenog sigurno bila drugačija od Krcunove. Zato za nas nema nade, i generalno i po pitanju saobraćaja, sve dok ne počnemo da poštujemo sopstvene zakone i da u tom duhu vaspitavamo nove generacije. A dotle nam neće pomoći donošenje nikakvog novog zakona pa makar to bio i neki ''superzakon'' o obaveznom poštovanju svih zakona!!