Kolumne

Zao, gori i najgori

Nihada Hasić

Biće referenduma u Republici Srpskoj. Ne, naravno da neće biti referenduma. Bosnu i Hercegovinu potresa najteža kriza od okončanja rata.

Ma, ozbiljne krize nema. Ima samo problema koji se mogu riješiti dijalogom. I reformama. Odavno niko reforme spominjao nije. A mnogo su nam konkretne koristi donijele. Gotovo onoliko koliko i politički razgovori koji nemaju alternativu.

Zato će ključni politički akteri ponovo početi pričati. Malo će prozboriti o neefikasnom pravosuđu i njegovom reformisanju. Malo i o neučinkovitim institucijama međunarodne zajednice u BiH. I nimalo o svojoj krivici za politički glib i ekonomski ponor što entiteta, što države.

Krivci za loš rad Suda i Tužilaštva BiH nisu u ovim institucijama. Nisu krivci ni u parlamentu BiH, koji je usvojio, pa samim tim i može mijenjati Zakon o radu državnih pravosudnih organa. Stranci su odgovorni što pobjedinci zadnjih opštih izbora za sedam mjeseci nisu uspjeli formirati vlast na nivou BiH. Uzalud su bili svi mukotrpni pokušaji lidera bh. političkih partija da dogovore parlamentarnu većinu. A tako ih je bilo dirljivo gledati kako su danonoćno, svi zajedno, usaglašavali zahtjeve i stavove u sali Parlamentarne skupštine BiH. Niko nije sklapao tajni pakt protiv političkih rivala, nije se išlo u inostranstvo po podrške za sklapanje vladajućih koalicija u kojima nema mjesta za, po rezultatima izbora, najjače partije. Baš se onako fino razgovaralo i radilo na postizanju unutrašnjeg konsenzusa, ali eto - nema nove vlasti. Biće da principijelno pregalaštvo domaćih političkih uzdanica nije urodilo plodom zbog mračnih sila izvana. Zbog njih se danima, mjesecima i godinama vrtimo ukrug, a nikako zbog ovih "naših" za koje glasamo na izborima.

Naši su uvijek pošteni, marljivi i jedini sposobni da učine pomak. Birači to cijene u kontinuitetu. Zato su podržavali one što su im dali "deset najtežih godina zajedno" i zato ih opčinjeno brane sada kad je izmakla i druga decenija u kojoj nam je najteže. Pardon, stranci tvrde da nam je loše - čak najlošije od rata. Njihova ocjena relativna je kao i priča o referendumu u RS i nelegalnosti vlasti Federacije BiH. Može biti da (ne) bude referendumskog glasanja, može biti da (ne) opstanu Vlada i čelnici FBiH.

Sve je moguće osim pobune razočaranih glasača. Oni su toliko preokupirani ustavno-pravnim i političkim zavrzlamama da ni nemaju vremena da se zapitaju šta je s onim obećanim novim radnim mjestima, gdje su programi za zbrinjavanje otpuštenih radnika ili penzije veće od iznosa kojim se može uplatiti samo članarina pokopnim društvima. Dobro je sve dok su u groznici zbog mjerkanja je li ovo teška ili najteža kriza ili tek prolazna politička krizica. I dok vjeruju da se njihovi predstavnici zaista trude djelovati konstruktivno, ali im se podlo podmeću noge sa strane. Zdravije im je da likuju što će Ketrin Ešton natrljati nos Miloradu Dodiku nego da piju sedative zbog minusa u kućnim budžetima. Lakše je i odžalovati što visoka predstavnica Evropske unije nije došla u Sarajevo i Banjaluku da nekog smijeni ili nagradi nego sebi postaviti pitanje - kako to da prosječna plata nije dovoljna za izdržavanje dvoje maloljetne djece, nezaposlene supruge i roditelja s minimalnom penzijom. Odgovor na ovo i druga slična pitanja glasači još nikada nisu zatražili od svojih političkih favorita iako su imali mnogo prilika svih ovih godina u kojima stalno upoređujemo koliko nam je zapravo bolje nego u doba kada se pucalo i ginulo. Kad već građane ne zanima zbog čijeg su nerada, na primjer, nesnosne gužve oko javnih kuhinja i kontejnera, zašto bi se ovim neugodnim pitanjima bavili stranački prvaci?! Lideri ni ne znaju da upravljaju državom u kojoj je najviše gladnih i polusitih. Za takve primjerke u svojim narodima nemaju priliku ni čuti, a kamoli ih sresti jer imaju mnogo važnijih problema za stvarati i "rješavati". Taman što uspiju ubijediti cijeli svijet kako je još jedno izjašnjavanje naroda pitanje života i smrti, valja mijenjati strategiju pa jednako ubjedljivo poručivati da glas naroda nije ni potreban da bi se pravosuđe dovelo u red.

S formiranjem vlasti je slična tegobna priča. Obaveza je mnogo na sve strane. Posebno kad bh. vođama u goste dođu međunarodni moćnici koji su do juče bili oličenje sile i nepravde, pa ih preko noći narodima treba predstaviti kao najiskrenije prijatelje. Nije više važno što su ovi "prijatelji" bili glavna smetnja u formiranju parlamentarne većine s legitimnim predstavnicima konstitutivnih naroda ili što su prećutno podržavali destrukciju državnih institucija. Važno je što su legitimno izabrani spremni krenuti u nove reformske pohode i međusobne razgovore.

Sve što je prethodilo ovom novom pregovaračko-reformskom procesu bitno je kao preklanjski snijeg. Vrijeme je da se gleda unaprijed. U nove ministre, poslanike, direktore, savjetnike i političke strategije. Promijeniće se pokoje ime funkcionera i nazivi reformskih projekata, a suštinski ništa novo i bolje nećemo vidjeti sve dok se biračka tijela ne počnu baviti svojim životnim problemima. Ovakav obrat nije moguć ukoliko većina glasača ostane pri pogubnoj navici da život mjeri po lošem i lošijem i dok god se zadovoljavaju time što od dva-tri zla biraju ono četvrto, kao manje. Koje je takođe zlo.

Najčitanije