Muzika je odraz duševnog raspoloženja čovjeka. Iako ovo vrijeme nije baš naklonjeno dobrom raspoloženju, barem ne svih, uvijek postoje oni kojima je do pjesme, držeći se, valjda, one narodne: "Udri brigu na veselje." Možda je to i način da se lakše prođe kroz život.
A šta je to čime se uveseljava današnji čovjek s ovih prostora? Da li je on na pravom putu koji vodi ka zadovoljenju njegovih duševnih potreba ili je na nekoj od mnogobrojnih stranputica kojima, čudne li ironije, veseleći se ide u neizvjesno?
Čulo ukusa za muziku nam se iz decenije u deceniju smanjuje. Vrtimo se ukrug: dva tona gore, dva dolje i sve u ritmu deseterca.
Po ovakvom nevremnu estradnim nebom prolijeće na stotine "grla" djevojčica, dječaka, baba, mladića... a samo poneko "grlo" skrene na sebe pažnju; nažalost, kratkotrajnu, jer i ono se brzo ugasi, nestane s vidika, umukne među toliko drugih. Jedinka, ma kako bila kvalitetna, uvijek teško opstaje u masi.
Ono po čemu je te "zvijzde" najlakše zapaziti su: duboki dekoltei i plitke suknje, odsustvo muzičog obrazovanja i prisustvo prevelikih ambicija, kombinacija nevidljivih mirisa i vidljivih znojavih fleka... Drugim riječima: imaju sve ono što im nije potrebno, barem ne za pjevanje. Najbitnije - nemaju.
Prije bi se moglo reći da je to muzika za gledanje, a ne za slušanje. Ako takva muzika, kao umjetnost, uopšte i postoji. Ili nam je ubijen sluh u ratu?
Ukoliko se uskoro ništa ne promijeni, mogli bismo slušati jedino doboš, ko zna od čije kože sagrađen. Možda od sopstvene.
Nekad sam pjevače zamišljao drugačije; zapravo, samo sam vjerovao svojim ušima i očima. Ali vrijeme je donijelo nešto drugačije stavove o svemu, pa i o muzici. Vidio sam da neki pjevaju s jednim, a neki s tri bubrega, jednima nedostaje trećina jetre, a drugi je samo toliko imaju, ima ih kojima je Bog dao mali mozak i onih kojima je dao veliku glavu... Pjevaju oni s jednim, kao i oni s petoro djece. Ima ih vrljavih u očima, tvrdih na ušima, sumnjivih u moralu, nepoželjnih u društvu... I svi su, skoro kao po pravilu, bez rođenih zuba i urođenog talenta. Vrlo je teško uočiti, ne samo ko pjeva (iz orkestra, ili instrumenata), već i šta pjeva. Tema, ideja, jezik, stil... sve je to sumnjive vrijednosti.
Ako je muzika umjetnost, a jeste, prema njoj se moramo ponašati, kako tvrdi Šopenhauer, kao prema kakvom velikom gospodinu; treba stati pred njega i očekivati da vam nešto kaže. A evo šta nam danas neke pjesme govore: "Dođe mi da s najviše planine u duboko more skočim sad", "Umri muški na moj znak, ne plaši se, budi jak", "Skočio bih i s vrha solitera, samo da me na to tvoja ljubav tjera", "Ti si moja crkva i kafana, moja ponoć u po bijela dana", "Sedam godina sreće namao što mi srce razbio ko ogledalo", "U tri lepe u tri fine, neka ide, neka ide sve", "Raspala se naša ljubav kao stara Jugoslavija", "U pet popodne pijan sam, u pola osam gotov sam, ja svako veče spavam sam ko da sam zarazan", "Šta ti radi rodbina, rodbina je zaspala, tako rano zaspala, napila se, napila"...
Ništa novo, ali jeste strašno. Strašno je iz prostog razloga što broj interpretatora novokomponavane "narodne" muzike raste iz dana u dan. (Možda na uštrb slušalaca). Teško je dati procjenu koga je to danas više: njih ("umjetnika") ili nas slušalaca (konzumenata njihove "umjetnosti").
Iako je rat završen davno, ratna muzička "nedonoščad" nam i dalje pristiže. Njihove pjesme su rodoljubivog karaktera, ili bi barem takve trebalo da budu. Možda su nekad, u određenom trenutku, "malčice" i imale smisla, jer im je eho bio nekome od koristi, ali danas izazivaju gađenje, a ne oduševljenje. Dakle, rat je prošao, a pjevači i pjesme ostali. Pjevači žale što je prošlo vrijeme inspiracije, a mi (pojedinci) što nisu i oni zajedno s tim vremenom. Zašto? Zato što onaj i danas zove popa Đujića na Dinaru, zove svog "voljenog popa" u tuđu zemlju. Zato što drugi opominje Aliju da će se Krajina s Kninom spojiti. Zato što mole "Rašu da siđe s planine". Zato što...
Oni koji nemaju budućnosti okreću se prošlosti; njima je prošlost kapital, a budućnost magla.
Ječi, zemljo moja, ječi i leleči.
Mi imamo istančana čula, a ova muzika ih vrijeđa. Mi smo, po prirodi, i lijep narod. Lijepom pripada lijepo.
Iz svojih oblaka, budi bog s nama, kao da su sveci, u narod silaze preko TV ekrana (putem plejbeka), radio-programa i naslovnih strana nekih listova.
"Ajmo, ruke goreeee..."
Prstima se dodiruje plafon, ako su u nekoj sportskoj hali, ali ako su vani - dodiruju i nebo. Ni najprecizniji kompas im, tada, ne bi pomogao da se snađu, i odozgo, iz oblaka, spuste dolje, na zemlju.
...Zavijaju ćelavi, urliču trblavi, namiguju klempavi, krevelje se krezavi, beče vrljavi. Zapomažu trudnice, vrište jalovuše, cvile udavače, jadikuju raspuštenice, uzdišu ostavljenice... sve u mikrofon i u naše uvo.
Našminkani Kitići, Pitići, Dudići... - jauču, mjauču, cvile. Oskudno obučene Nece, Lece, Vece... - ah, eh, uh, ih, oh. Grupe: zavičajne, srpske, s tromeđe, izvora, plandišta... - buču, riču, kliču. Naivni, nevini... sirovi, surovi... debilni, senilni... Svi pjevaju i svi slušaju. I svi pucaju; jedni od sreće što je to tako, drugi od muke što nije onako, ili nikako.
Možda se neko dosjeti, jednog dana, pa sve te pjesme prekuca i zadrži u pisanoj formi. Pored slušalaca dobićemo i još jednu populaciju - čitaoce. Biće to najčitanija knjiga na ovim prostorima, bestseler. Biće to uzor, paradigma: kako treba, i po sadržaju i po stilu. To se u umjetnosti zove sinkretizam, što i nije, uopšte, važno. Zašto da ne idemo i korak dalje.
Slično je i sa guslarima, ljudima izglancane prošlosti, koji sami sebi prave tekst, instrument, ugođaj, pa, naravno, i društvo u kojem će da "razgone Turke na buljuke", pominju Marka i Miloša, Mladića i Tepića, Karađorđa i Karadžića. I, naravno, sve to, bez plejbeka. Ali svakako ne i bez gorolomničkog aplauza i podrške naježenih i razjarenih slušalaca, koji su u svakom momentu spremni da jurnu tamo negdje i pomognu nekom svom bratu u nevolji. Ispod nakostriješene kože raskravi se "zgusnuta i ustajala" krv, u ušima odzvanja zov daleke prošlosti, iz koje se čuje čukundjedov vapaj za osvetom.
Onaj koji ne može da se uklopi u ove dvije vrste muzike, ili je gluv ili manit. A takav - kakav je, jedino je za Vrbasa dobar. Njega će sigurno razumjeti, jer ako ne može sa čistim i jasnim, onda može s prljavim i mutnim.
Zapjevaj ili zaplivaj.
Ja već plivam, mada dajem svoj doprinos pomenutoj "umjetnosti": "Moja mala pade s kreveta, ja je pope', ona pade jope", "Zveknu mala ko iz garabina, ostade joj garava mašina", "Nemoj mi se, mala, kofrčiti mogo bi te lola omrčiti".
Ima još mjesta u Vrbasu. Dajte i vi prilog i skačite. U odnosu na kopno, u vodi i nije tako loše. Bar ćemo rashladiti sve, pa i emocije.
Sudeći po onoj rečenici s početka teksta, nije tačno da smo nesrećna nacija. Pjevamo i veseli smo, što znači da imamo i razloga za to. Ako je tako, onda da ne mijenjamo situaciju. Neka ide kako ide. Udri brigu na veselje, zemljo moja.
Ima li logosa u svemu ovome?
Genius patriae (duh otadžbine).