Okupacija predstavlja privremeno nasilno posjedanje dijela ili cjelokupne teritorije jedne države oružanim snagama druge i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj. U ovoj definiciji ima nekoliko zamki. Prvo, privremeno zna da bude mnogo dugo. Drugo, to što se zaposjeda ne mora da ima oblik države (ne možemo zajednicu u kojoj živi stanovništvo bez ikakvog cilja i sistema zvati državom). I treće, vlast okupatorska nije uspostavljana tokom nekog procesa već je u krvi momentalno nametnuta.
Istorijske granice države ili nekog vida organizovanja kod nas je veoma teško odrediti. Tako da možemo uzeti činjenicu da je naš životni prostor na području gdje su se naselila slovenska plemena, koja su za svoju putanju izabrala jug, i da svi mi Sloveni slovimo jednim jezikom. Znači, neki naš prostor obuhvata otprilike područje bivše SFRJ, ili čak možda malo veše, ali dobro sad. Šta je tu je. Tako bismo mogli definisati taj prostor koji je bio na oku okupatora raznih.
Prvo smo mi ovo područje okupirali od Vizantije. Onda smo ga proglasili svojim. Pa smo onda branili svoj posjed od ranijeg korisnika, Vizantije (manje-više Grka). Pa zatim od Bugara. Kad eto i Mađara. Venecija, javi se. Onda na scenu stupaju Turci. Oni su najduže bili na nama. Pa poslije njih Austrijanci i Mađari (drugi put). Zadnji, ali očigledno ne i posljedni okupatori su bili nacistička Njemačka i fašistička Italija.
Te okupacije su redovno pratili zločini, humana i nehumanija preseljenja, genocid, pad stope fertiliteta stanovništva, glad i nesreća u sto oblika. Tako smo mi to doživljavali. I tako je bilo. Nama.
Sad opet, okupatori su to vidjeli iz drugog ugla. Ko god da nas je zaposjeo to je uradio za dobro jednih, a protiv drugih. Kao kakav gost koji dođe da miri porodicu, ali vremenom zaboravi da ode. Tačnije, inoplemenici su uvijek imali dio našeg stanovništva koji ih je dočekao raširenih ruku. Taj dio nikad nije bio isključivo etniče prirode već više staležnog formata. Tako da dolazimo do toga da je manje-više svako imao svog omiljennog okupatora. I bogatiji i bogati i siromašni.
I pored te lokalizovane i uslovne simpatije prema nasilnim dođošima, ne možemo ni u kojem pogledu da afirmišemo okupaciju kao neku pozitivnu stvar. Kako god postaviš, okreni obrni više je nego jasno da su svi okupatori koristili i crpili resurse naših zemalja, te su iste transportovali u svoje, recimo, glavne gradove koji danas izgledaju velelepno i očaravajuće. Bez uvrede, ali oni su, između ostalih, i našim akcijama napravili svoje blagostanje. Bilo pa prošlo. Ne ponovilo se.
Sve zemlje koje su kroz to prošle baštine svoje pobjede nad okupatorima. Nacionalni praznici su dani oslobođenja od istih. Nacionalna žalost je dan kada su te zemlje okupirane. Tako to, valjda treba da bude. Ali uvijek ono ali, nije kod svih tako.
Tako, neki dan gledam na jednoj sarajevskoj televiziji direktan prenos koncerta ansambla "Sultan Mehmed Fatih" u Istanbulu. Naravno na repertoaru je, između ostalog, i proslava imena Mehmeda Osvajača.
Istina, bio je to veličanstven vojskovođa i državnik. Turski. Istoričari će reći u rangu Aleksandra Makedonskog, Cezara ili kasnije Napoleona. Ime je dobio po tome što je, zasluženo, osvojio Carigrad, uništio Vizantiju, dobio u gostima Đenovu i Veneciju, zbacio mnoštvo kraljeva, porobio milione balkanskog stanovništva, te pokorio između desetina zemlja i krajeva i Grčku, Albaniju, Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku... i Bosnu...
Ono što za nas, u Bosni i Hercegovini, komplikuje stvar je to da je on u svom osvajačkom pohodu 1463. upao u Bosnu, razorio grad Bobovac (istočno od Sutjeske), nastavio pohod ka kraljevskom gradu Jajcu, osvojio ga, naravno, jer je kralj Stjepan Tomašević (očigledno osnivač tradicije bježanja kraljeva u nas) pobjegao u Ključ koji je ubrzo pao, a kralj je glavu izgubio negdje u oblasti Huma. Znači, Mehmed Fatih je odlučio sudbinu bosanksog kraljevstva. Da budem jasniji - on je uništio srednjovjekovno bosanko kraljevstvo i bosansku državnost. Kako? Pa izuzetno privremeno i nasilno je zaposjeo cjelokupnu teritoriju Bosne oružanim snagama Osmanlijskog carstva i nametnuo okupatorsku vlasti na njoj. Više je nego jasno da je on bio okupator Bosne. Plus i to što je okupacija bila s najdužim stažom u Bosni.
Da se vratimo temi. Jasno je da niti jedna država ne slavi svog okupatora. Niti jedna okupirana država od strane El Fatiha ne slavi njegovo ime. Treće, Turska slavi svog nacionalnog heroja što je razumljivo, zar ne? Četvrto, Bosna nije Turska.
Pitanje koje se neminovno nudi glasi: Kakva to država slavi svog okupatora i zašto to radi? Zašto se okupacija afirmiše kao dobra stvar pa makar bila i od strane Turske? I zašto je sveto pitanje ko to smije da ugrožava državnost Bosne i Hercegovine ako se slavi onaj koji je tu istu državnost direktno okončao?
El Fatih jeste uništio bosansku državnost. Ali je i donio islam u Evropu pa samim tim i u Bosnu. Neki tu vide kraj, a neki početak. Kraj je državnosti, a početak nove religije jer je Bosna postojala i prije nove religije. Religije koja od tada živi sa hrišćanstvom u Bosni. Zašto joj određeni politički centri daju primat i zbog čega ima prioritet i pravac prvenstva nad hrišćanstvom ostaje nejasno?
Ono što je jasno je to da dio sarajevske političke elite, zaplašene porukama najuticajnijeg vjerskog poglavara u FBiH, napušta sekularizam i dovodi do pomješanosti religije i politike. A to je opasna smjesa i veoma zapaljiva. Jer da nije tako onda bi umjesto EU parlamenta imali vjerski savjet konfesija Evrope. Rezultat tog miksa je niz nevjerovatnih događaja od kojih dominira taj da je Bosna i Hercegovina toliko zastranila da slavi kraj svoje državnosti. Ili je možda religija važnija od državnosti i države? Pošto nam država nije jedne religije, kako god se ona zvala, onda dolazimo do isključivosti i diskriminacije onih druge religije, a to prije ili kasnije dovodi do problema jer isključivost nije materijal koji spaja već onaj koji razdvaja. A religija ne može da bude integrativni faktor modernog društva jer formira okvir društva iz kojeg ispadaju oni koji drugačije vjeruju. I misle.