Negdje odmah pri završetku ovog rata našao sam se u prostorijama SUBNORa, čini mi se da sam imao zakazan sastanak s nekim čovjekom. U kancelariji su bila četiri stara partizana, koji su žučno raspravljala o tome je li Jovo 43. godine poginuo na Pantinoj ćuki ili na Jeftinoj livadi. Podsjećali su se bitaka i bojeva kao da je to juče bilo, a ne prije šezdesetak godina. Nisam ih više mogao slušati, toliko su bili dosadni, pa sam napustio prostoriju.
Ali ne treba starcima zamjerati, to je njihov život, to je njihova mladost, dramatični i upečatljivi dani ostavili su u njima neizbrisiv trag. A i svi mi ostali imamo svoju prošlost, svoja sjećanja koje pamtimo, neke s tugom, druge s ponosom. Ali kada bi smo svojim bližnjim i prijateljima stalno pričali te davne događaje postali bismo im dosadni, kao meni oni partizani. Ne može se stalno živjeti u prošlosti, niti valja.
Kod naših nacija, ovih što nastanjuju ovaj region, prošlost je neprestano prisutna, naprosto je uživancija raspredati istorijske dogodovštine. Ko hoće da se iskaže većim patriotom, boljim pripadnikom svoje nacije, taj se trudi da pokaže kako je u istoriji nenadmašan, zna kako i kada je njegov narod patio, bio žrtva, a kako je pobjeđivao u velikim i odlučujućim bitkama. Pošto živimo u zemlji gdje se ljudi natječu ko će biti veći nacionalista, znači da smo okruženi s ljudima koji najradije govore o prošlosti.
Možda je ta sklonost ka istoriji najizraženija kod Srba. S koljena na koljeno se prepričava i recituje o junaštvu u borbi protiv Turaka, takmiče se ko zna bolje kada je koja bitka bila i šta je kazao onaj slavni harambaša. Ta opsjednutost herojstvom svog naroda kroz istoriju zapravo je potpuno neproduktivno, jer čovjeku ne ostavlja mjesta za razmišljanje o budućnosti. Naravno da ne treba zaboraviti na svoje korijene, ali ih toliko glorificirati na uštrb sutrašnjeg dana ne vodi na dobro.
Nacionalisti znaju samo za prošlost, ali isključivo svoju. Pa zato tako mučne i duge diskusije oko znakovlja, jer svaka nacija hoće da u grb ili zastavu ugura dio svoje slavne prošlosti, da ne ostaje mjesta da se dogovore kako zbrinuti hiljade socijalnih slučajeva, kako učiniti svakom našem čovjeku što lakši život. Više se u našim parlamentima brinu o mrtvima u proteklom ratu, nego o nama živima koji smo nekako preživjeli tu golgotu. Neupitno je da li treba s pijetetom voditi računa o poginulim u proteklom besmislenom ratu, ali ako će nam proći život samo u raspravama o ratu, kakav mu je karakter bio, kako su naši izvojevali onu veliku pobjedu, nikada mi nećemo izaći iz ovog ćorsokaka.
A i ta istorija nikako nije pouzdana. Šta se desilo zavisi od istoričara, kako je on to vidio i čuo, a nije nemoguće da je bio malo nagluh i poluslijep. A moguće da je taj davni istoričar navijao za svoje gospodare, pa zapisivao onako kako bi im ugodio. I današnji istoričari su uglavnom prišipetlje vlasti, pa zato imamo tumačenje jednog istog događaja na različite načine, sve zavisno pod kojom nacionalnom vlasti ispisuje svoja istorijska tumačenja. Stoga neki smatraju da istorija nije nauka, nema egzatnih pokazatelja, istoričar iz dokumenata uzima ono što mu odgovara za unaprijed zacrtanu tezu. Zato je smiješno s koliko strasti pojedinci veličaju neke događaje iz prošlosti. Pomno sam pratio zasjedanje Narodne skupštine RS, koja se neki dan održala. Ništa nisam razumio. Satima i satima su poslanici držali govore o tome da je Kristian Švarc-Šiling nanio štetu Republici Srpskoj i srpskom narodu, a da mi uopšte nije bilo jasno o čemu se radi. Jedno groblje, ne obično, nego memorijalno, stavljeno je pod upravljanje i finansijsku potporu državne vlasti. Nikako ne mogu da shvatim o čemu je tu uvreda Republike Srpske, šta tu ne valja? Kao dio teritorije ovog entiteta oduzima se i stavlja pod vlast BiH. Opet ne znam u čemu je problem. Jer ako se Rafinerija nafte u Brodu proda ruskoj državnoj firmi, pa tako taj dio teritorije RS daje pod upravljanje stranoj državi, zašto ne bi moglo jedno groblje biti u nadležnosti BiH, gdje je i predsjedavajući države i predsjednik državne vlade Srbin iz RS.
Mogao bih napisati komediju o ovom slučaju, ali znam da mi je niko ne bi htio izvesti. A i nije fino s glupostima se šprdati, nisu krivi ljudi što im je um zarobljen u neko davno istorijsko vrijeme. Majko moja, gdje nam je budućnost?