Sva su pitanja o Zoranu Đinđiću još otvorena. Tko ga je dao ubiti? Što je on značio za Srbiju? Tko je, zapravo, bio?
Na kojoj razini uspomena na ubijenog premijera funkcionira - je li Đinđić postao mit, "pozitivni mit" kako je postulirala Latinka Perović, znači žrtva i politički simbol beogradske politike koja svakih sto godina - 1903. kao i 2003. - umori jednog prozapadnjačkog državnika u ime nekih mračnih kombinacija koje se objašnjavaju pravoslavljem i interesima političko-obavještajnog podzemlja?
Kako rastumačiti značenje i značaj Đinđićev - semiološki, literarno, historiografski, idejno?
Kojim god da putem pođeš, doći ćeš ubrzo do zatvorenih vrata. "A kad bi se vrata percepcije pročistila, čovjeku bi se ukazalo sve kako jest, beskonačno", najčuveniji je stih Williama Blakea, koji najbolje opisuje topografiju ovog srpskog političkog labirinta, koji nisu do kraja svladali ni najupućeniji, čak ni sami protagonisti tih događaja...
Kao kriminalistički misterij, stvar je zapletena, a opet providna. Milijun nepotrebnih činjenica što ih je u javnost istisnula tabloidna štampa, kao i minuciozni pravni postupak koji se vodio u Specijalnom sudu u procesu KP 5/03 dokumentiranom u knjizi tiskanoj u tri toma, evociraju atmosferu, a ne objašnjavaju uzroke, niti govore o posljedicama. Pa ipak je fascinantno da o tom najuzbudljivijem događaju iz novije srpske povijesti, tako precizno rekonstruiranom, nitko nije snimio politički film, barem jedan crno-bijeli kvazidokumentarac na "umkeru", ili neku eliptičnu psihodramu u bojama, eksponiranu onako fasbinderovski, s krupnim zrnom kao da se snima šesnaesticom... Trauma je previše velika. No, gdje je srpski Francesco Rosi ("Slučaj Mattei"), gdje Elio Petri ("Istraga nad besprijekornim građaninom") ili Costa Gavras ("Z")? Scenarij ne moraš ni pisati, imaš stenogram sa suđenja Zvezdanu - Zvekiju Jovanoviću (radio-odziv: Zmija) i Miloradu Lekoviću Legiji te još desetorici optuženih u "procesu stoleća", koji je trajao tri godine i završio izricanjem presude prije točno pet godina, 23. travnja 2007. godine. Treba jedino glazba, nešto poput uvodne teme u Tarantinov "Pulp Fiction"...
"Opisao je pušku kojom je pucao i ubio predsednika Vlade dr Zorana Đinđića, njen kalibar, broj metaka u okviru. Odabrao je, kako je rekao, obično zrno, klasično, šiljato zrno..." Prizori se nižu kaleidoskopski, kao u knjizi snimanja: "Lokacija odakle je pucao, rekao je, bila je zaista idealno mesto. Njega voze pasatom, vozio je Vlada Budala, pored njega su tu Aca i Nino. Imali su i stalno parkiran automobil, a vozio ga je Jure... 'Jurišiću, skloni auto, Nino, ti plati parking, odi do prostorije i ako te zovu, mi idemo...' Aca je nosio pušku u crnoj torbi. Kaže - nalaze se svi u stanu 'trojka'. Opisao je detaljno sam čin pucanja u predsednika Vlade Republike Srbije dr Zorana Đinđića... Prozor je otvoren, stavljeno je neko šareno ćebe tamnije boje. Sedeo je, pušio i cigarete gasio u nekoj kutiji koju je držao u džepu..."
Zveki puca, jednom, pa kaže, mirno, "njegove reči": "Hoću da potvrdim pogodak, pucam drugi put."
Zasjeda je bila organizirana u "stanu trojka", praznim kancelarjima zgrade u Ulici admirala Geprata, odakle se pruža idealni pogled na dvorište zgrade Vlade, nekoć Saveznog ministarstva vanjskih poslova. Snajperist dolazi nedugo prije ispaljivanja hica - nije tu spavao, nego je samo popušio nekoliko cigareta, dok je pozicija za zasjedu pripremljena mjesecima unaprijed... Tko ju je pripremio? Tko je, uostalom, javljao Zvekiju, Aci, Ninu ili Budali da je Đinđićev automobil krenuo prema zgradi Vlade?
Zoran Đinđić ubijen je u atentatu koji je na nj izvršila Jedinica za specijalne operacije, elitna postrojba Resora državne bezbednosti. Ubila ga je, dakle, Slobina policija. Mogao je Zoki biti premijer u postmiloševićevskoj Srbiji, ali Ministarstvo unutrašnjih poslova još su izvana kontrolirali ljudi koji su tu ekipu sastavili pa je prekalili u kaznenim ekspedicijama etničkog čišćenja i šverca u jugoslavenskim ratovima, koji su se pretežno vodili po Bosni. Na krvavom novcu od cigareta i droge, nafte i municije, nastalo je bogatstvo gangsterskog podzemlja, uortačenog s obavještajnim - a gubitak moći u postmiloševićevskoj tranziciji značio bi za njih da će biti otpremljeni u Haag te ondje izvedeni na Sud za ratne zločine.
To se moralo spriječiti. Ali budale, gangsteri i špijuni, ne upravljaju državom, resorom i politikom, pa ni posljednjeg Obrenovića nije ubila sama oficirska kamarila, nego zavjera kojoj su vinovali Karađorđevići, ruska obavještajna služba i radikalska politička organizacija. Ako je Đinđić bio Obrenović, tko je tu bio Karađorđević? Milošević je dotle već bio otpremljen u Haag, pa na njega ne može pasti sumnja, a ostao je njegov geštalt, ali i takvim bezobličnim tijelom upravlja neka glava, jedan skriven politički mozak…
No, tu smo već iz trilera prešli na polje spekultivne esejistike. Đinđić je ubijen, izvršitelj je Zveki. To je jasno. Ali zašto je ubijen? Kakav se očekivan političke efekt time ostvaruje?
(Sutra: Boris Tadić kao autsajder)