Toliko buke nizašto! Tako se najjednostavnije može opisati sva medijska "halabuka" koja se podigla oko rješavanja statusa Hercegovačke radiotelevizije (HRT) Mostar.
Uz svo dužno poštovanje prema kolegama novinarima uposlenima na HRT-u, dodali bismo i jedine TV postaje u BiH koju ne gleda ama baš nitko. Jedan tako marginalan medij uspio je podići na noge bh. javnost, ali i dužnosnike međunarodne zajednice u BiH. Tako je visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling morao imenovati i posebnog izaslanika za Mostar Norberta Vinterštajna kako bi riješio i pitanje statusa HRT-a Mostar kojemu je sve do jučer opasno prijetio odlazak u stečaj. Čelnici ove TV kuće uspjeli su uvjeriti javnost kako su Hrvati zbog upitnog opstanka HRT-a Mostar ugroženi i kako će se gašenjem ove TV kuće naprosto morati odseliti iz BiH, jer eto više neće imati niti jednu javnu televiziju na svome jeziku.
''Tu tragediju moramo spriječiti!'', suglasni su bili čelnici vodećih hrvatskih stranaka. Svi oni su u floskularnoj tragediji koju bi gašenje ovog medija izazvalo, mudro uvidjeli mogućnost homogeniziranja malih (i neupućenih) hrvatskih masa u BiH. Umjesto da se bave povratkom Hrvata u Republiku Srpsku (tko još sluša banjalučkog biskupa Franju Komaricu?), ali i u ostale dijelove BiH, tri najjače hrvatske političke stranke odlučile su se za strategiju prividnog spasavanja hrvatstva u BiH putem rješavanja statusa HTR-a Mostar.
No, kakva je to televizija? HRT Mostar je medij koji dnevno emitira svega nekoliko sati, objektivno, vrlo lošeg programa. Respektabilan medij na hrvatskom jeziku podrazumijeva strane filmove titlovane na hrvatski, dijaloško/političke i kulturne emisije, dokumentarno-obrazovni program, pristojan serijski program, pa potom domaću produkciju...
Rukovodstvo HRT-a, na čelu s direktorom Vlatkom Meniksom (povratnikom iz Australije koji je svojevremeno bio i u Upravnom odboru PBS-a, ali je dao stavku na tu dužnost), odmah će se opravdati kako nemaju dovoljno sredstava za takav program. Istina je u principu drugačija. HRT je prošle godine iz proračuna grada Mostara primila oko 1,2 milijuna maraka! Ako se s tim novcima ne može praviti bar pristojan program, tada HRT i zaslužuje gašenje. Jer, tko daje novac privatnim televizijama?
Nije opravdanje činjenica što zakon za javne medije propisuje koliko se minuta po satu može emitirati reklamnog programa. Pogledajmo primjer Hrvatske radio-televizije iz Zagreba. Iako javna televizija, zagrebačka HRT je jedna od najbogatijih europskih televizija, jer emitira kvalitetan program, koji joj omogućuje da zakonsko ograničenje vezano uz marketing pretvori u svoju prednost. Krivca za katastrofalno stanje na mostarskoj HRT ne treba tražiti u političarima nego u menadžmentu kuće. Oko 60 uposlenih, koliko broji HRT, trebalo bi se zapitati zašto se na njihovim TV frekvencijama uglavnom prikazuju video-stranice sa servisnim informacijama? Dojam je kako ta televizija još funkcionira na komunističkim principima - ''na državne jasle i prst u uho''. Nadajmo se kako će se s promjenom vlasnika promijeniti i strategija vođenja ove TV kuće, koja do sada nikome nije išla u prilog, a Hrvatima najmanje.