Skoro polovina poslodavaca u RS, koje je inspekcija kontrolisala u ovoj godini, nije obezbijedila ni minimum uslova da zaštiti svoje radnike. Osam radnika je ove godine poginulo na radnom mjestu, a 22 njih se teško povrijedilo.
E, sad ako cijelu priču ilustrujemo matematički dobijemo zastrašujuće podatke - ako u 268 preduzeća, kod kojih su zatečeni loši uslovi rada, radi u prosjeku deset radnika to znači da je 2.680 ljudi svakodnevno izloženo direktnim opasnostima po život i zdravlje!
Nemarnost, bahatost ili nešto treće samo su neki od razloga zbog kojih poslodavci zanemaruju da zaštite radnike. Osim što ih, kako bog zapovijeda, ne štite iz čiste ljudskosti, ne poštuju ni propisane zakone.
Sudeći prema dinarskim kaznama iz 1993. godine, za poslodavca koji obrne silnu lovu za mjesec dana, protivvrijednost, cirka od 1.500 do 15.000 KM, ne znači ništa. Računicom u svojoj glavi shvati da će radije da se oprosti od tih para nego ulaganja u mjere zaštite na radu.
Naravno, uz sve to uzda se i u šansu da ubijedi inspektora da ga `zaobiđe` uz prigodnu nagradu za razumijevanje.
Radnici jednog banjalučkog preduzeća kažu da nemaju baš sjajan izbor - ili da dolaze na posao i uzdaju se u sreću da ih neće zakačiti nikakav maler koji može biti i koban ili, pak, da ostanu kod kuće, živi i zdravi, ali bez para, da prežive.
Razmišljanja poput `ma neće se ništa desiti`, `neće baš moje radnike`, `to su rijetki slučajevi i male su šanse` ravni su direktnoj krivici za sve što se ili bi se moglo desi.
U ovoj situaciji ključnu ulogu bi morao da odigra sindikat. Radnik, pojedinac pokunjeno ćuti bojeći se da ne izgubi jedva stečeni posao i mjesečna primanja kojim prehranjuje porodicu. U teškoj radničkoj poziciji, odlučuje se i na poslove s visoko rizičnim uslovima jer izbora jednostavno nema.
E, u tom slučaju bi se iz toplih sindikalnih stolica, smještenih u centru grada, trebale glasnije i snažnije da čuju apeli, osude, kritike... Naravno, da su topli obroci, prevoz, plate bitni, ali ključna stvar je zaštiti život. Sindikalni mehanizmi za borbu ne treba da budu potezani samo kad nema plata, nego i kad život izgubi jedan, a ne osam ljudi.
Na ulice, pred kompanije, poslodavce moraju izaći uz najoštrije osude i proteste, boriti se iz petnih žila da nijedan radnik više nikada ne izgubi ni dlaku s glave.
Ono što se od njih traži i očekuje je da sindikalni novac ne troše u samoprezentacije, nego zaštitu prava radnika.
Toplih obroka i prevoza će biti, plate će prije ili kasnije leći, ali kako porodici nadomjestiti izgubljenog oca, supruga, brata?
Riječi sućuti, koja parica da porodica preživi prvih mjesec dana ne mogu ni za trenutak ublažiti, a kamoli izbrisati bol za izgubljenim članom porodice.