U periodu novogodišnjih i božićnih praznika intenzivnije se prisjetimo da smo ljudi. Čak se i javni prostor, makar nakratko, ispuni pozitivnijim i humanijim porukama.
Prije tačno 20 godina, kao asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, proveo sam istraživanje na tu temu.
Ispitivao sam kod istih 135 adolescenata zastupljenost prosocijalnih ponašanja u dva navrata, tokom božićnih praznika, te mjesec dana poslije.
Rezultati su, u skladu sa hipotezom, pokazali da je altruizam (čovjekoljublje) bio izraženiji za vrijeme vjerskog praznika.
Veći je naravno izazov kako to stanje održati da ono preraste u jedan moralniji i pošteniji stil života.
Da bi se to ostvarilo, jedan od preduslova je da razumijemo zašto bismo uopšte bili dobri prema drugima, davali, praštali, jer to često nosi i neke gubitke po nas.
Ljudi ne mogu dugoročno biti humani ako im nije jasno koji je smisao toga! Analizirajući i slušajući sebe, druge i literaturu, izdvojio sam nekoliko objašnjenja.
U trenucima ekstremne sreće (npr. rađanje djeteta) ili žalosti (bolest, smrt bližnjih) obično osjetimo neko veliko jedinstvo sa okruženjem, svemirom, Bogom.
Imamo doživljaj da svi ljudi imaju isti izvor i da su povezani, da kroz sve nas ide jedna ista nit. Moja sreća postaje i sreća drugih, a tuđi gubitak i moj.
Dostojevski je to takođe opisivao u svojim djelima ističući (parafraziram) "da smo svi odgovorni za sve, jer smo povezani sa svime i svima na svijetu. Grijeh jednog čovjeka tiče se cijelog svijeta, jer svijet nije mehanička suma pojedinaca, već duhovno jedinstvo".
Što je čovjek duhovniji, to obično ove faze povezanosti traju duže. Teško ih je razumjeti dok se ne dožive.
Drugo objašnjenje proizlazi iz razumijevanja ljudske socijalizacije i socijalnih uticaja koji nas oblikuju. Kada dobro upoznamo nečiji život, u kakvoj je porodici odrastao, kakvo mu je šire okruženje (vršnjaci, škola, mediji, društvo), šta je sve doživio u prošlosti, ali možda i tog dana, možemo daleko saosjećajnije da pristupamo toj osobi, u skladu sa onim starim stihom: "Ne osuđuj čovjeka dok ne prehodaš jednu milju u njegovim mokasinima." Ili kako Hristos reče prilikom raspeća: "Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine!" Dakle, potpunije razumijevanje tuđih života i faktora koji utiču na njih uvećavaju šanse da shvatimo nekada i nužnost nečijeg čina, te pređemo preko toga i oprostimo. Radio sam krajem devedesetih sa maloljetnim prestupnicima. Upoznao sam i njihove roditelje, te druge životne okolnosti. Prestupnici su bili još i dobri, šta je sve bilo oko i iza njih.
Košarkaš Nikola Jokić je poznat i po izjavi da "asistencija čini dvoje ljudi srećnim, a poeni samo jednog". Dakle, važan je drugi, važan je odnos. Ovo je povezano sa interpretacijom teorije igara i tzv. interakcije nenultog zbira, a tiče se biranja između lične koristi i kolektivne dobiti i saradnje. Naš profesor emeritus dr Branko Milosavljević je sa tim u vezi davno jednom rekao: "Često smo sa drugim ljudima u kontaktu zbog nekog posla, cilja i sve strane imaju određeni interes. Ako ne ostvariš cilj/interes, a sačuvaš odnos, nisi na nuli, jer odnos ima vrijednost."
Dakle, moramo "bodovati" i odnos! Ovakvo postupanje stvara pretpostavku da druge strane u budućnosti uzvrate i omoguće vama ostvarenje nekog cilja. Ako se to uzastopno ne dešava, onda ćete se naravno racionalno usmjeriti prema nekom drugom od osam milijardi ljudi koji žive oko nas. Biserje se ne baca pred svinje. Ne smijemo dozvoliti da sitni interesi uruše nešto daleko vrednije, a to su međuljudski odnosi, koji su se možda generacijama gradili.
Kada se nešto ocjenjuje, treba da se odvoji ono što je prioritetno od onog što je manje bitno. U složenim životnim situacijama fokus treba biti na najvažnijem: kakav je taj čovjek, kakvo je njegovo ukupno djelo i stvarni doprinos. Međutim, ljudi su često zbog sekundarnih detalja spremni da uruše cijelu građevinu. Koliko je samo "sjekira" potegnuto među rodbinom zbog komadića zemlje ili jedne pogrešne riječi! Najčešće - zbog ega i sujete.
Postoji još mnogo faktora koji određuju naše kapacitete davanja, praštanja, humanosti, ali ne bih u sve te detalje da ne izgubimo suštinu - zrelost i ljubav. Zreo čovjek gleda povrh horizonta. Nema potrebu da uzima i trči jer ionako, sve će doći i sve će otići. Nema potrebu ni da se dokazuje, pa onda može i da daje, okreće i drugi obraz, prašta. Nedavno pitah dvojicu monaha sa naših prostora koji žive u odvojenom skitu na Svetoj Gori kako prevazilaziti uzajamne nesporazume koji se svakom jave, pa vjerovatno i njima. Reče mi otac Sava jednostavno: "Jači, nosite teret slabijih!" A jači je naravno onaj ko je u tom trenutku smireniji i stabilniji. Na planinu dolinom, na pesnicu raširenim dlanom, na kupolu apsidom, na konveksnost konkavnošću. Trpljenje je važan osnov našeg cjelokupnog života. I stvar volje da zadržimo i gradimo odnose koji su nam bitni.
Hristos se rodi!
prof. dr Srđan Dušanić (autor je dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci)