U pjesmi "Život na licu mjesta" poljska je dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. Wisława Szymborska napisala da je život na licu mjesta predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkti, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših htjenja, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje...
Sve se to meni dogodilo nedavno u dvorcu Reichenau, u Austriji, kada sam se verbalno sukobio s bivšom ministricom financija RS Svetlanom Cenić. Bilo je to u nedjelju, 26. aprila, na kraju trodnevnog skupa u organizaciji Nacionalne akademije za obranu tamošnjeg Ministarstva obrane, 18. (prisustvujem tim skupovima od početka), a u sklopu studijske grupe "Regionalna stabilnost na jugoistoku Europe". Gospođa Cenić se na našim okupljanjima pojavila lani, kada smo razgovarali o Kosovu.
Nisam primijetio neku posebnost u njenom izlaganju. Ove godine, pak, pred diplomatama, generalima, akademskim i politološkim stručnjacima, vehementno je progovorila o problemu korupcije, naročito u strukturama vlasti RS. Očekivao sam, stoga, da kao diskutant doprinese artikuliranju problema kojeg sam postavio u svom referatu, u kojem sam izložio neučinkovitost i nedovoljnu uspješnost medija u procesu izgradnje mira. Međutim, izbio je skandal. Svetlana Cenić, što nije viđeno na ovakvim skupovima, prekinula je moje izlaganje kada sam isticao primjere dobrog novinarstva spomenuvši magazin "BH dani" i list koji čitate. Upravo sam bio krenuo istaknuti ulogu Željka Kopanje i "Nezavisnih novina" kada se gospođa Cenić, ne pričekavši da joj moderator dadne riječ, grubo oglasila: "Ne, ne... Nije Željko Kopanja nastradao zbog savjesnog obavljanja novinarskog posla, već zbog nekog novca. I ne postoji u RS ama baš nikakvog profesionalnog medija za kojeg bi se moglo reći da je korektan i hrabar. Štoviše, Kopanjin list je, kao i on sam, u potpunoj službi korumpirane Dodikove vlasti...", rekla je, prema mojim bilješkama, prema zapažanju drugih prisutnih kolega i prema pedantnom uhu moje supruge, koja je, kao magistar znanosti iz područja engleske filologije i književnosti (Sveučilište u Heidelbergu), stručnjak za engleski jezik, jezik našeg skupa.
Od šoka nisam odmah reagirao. Kada je Cenićeva završila s napadom na ovaj list, nastavio sam i završio referat. Gomilala mi se gorčina. Dok je moderator prikupljao pitanja za izlagače tog panela, a dosta je pitanja bilo upravo upućeno meni, smišljao sam odgovor. Ali u meni je samo rasla ljutnja. Dobivši tri minute da odgovorim na sva pitanja, rekao sam:
"Ne hvala. Bit će mi dovoljno samo 30 sekundi." I tada sam rekao da me jednostavno šokira način na koji je gospođa Cenić relativizirala strašan teroristički napad u kojem je teško stradao gospodin Kopanja, da je to skandalozno, kao i da je neprihatljivo njeno negiranje truda svih, ali baš svih koji rade u ovoj profesiji ne samo u "Nezavisnim novinama". Pokušala me ta dama još jednom prekinuti, ali sam podigao glas, na razini ekscesa, i potpuno ju onemogućio. Demonstrativno sam ustao i napustio dvoranu.
Nakon pauze, u završnoj raspravi skupa, gospođa Cenić je rekla da traži stenogram njenih riječi, jer ne želi biti krivo interpretirana ili zloupotrijebljena, te da ona osobno "simpatizira" kolegu Kopanju, što god to nakon svega značilo! Refleksivno, posegnuo sam za CV koji je priložila o sebi i odmah zapazio da je gospođa Cenić štošta zatajila skupu, počevši od političkih uloga u vlasti RS. Naravno, i epizodu u Palama u društvu Koljevića i drugih.
Znam da za to što je ona kazala nema mjere ni računa. Da je pretjerala i vrijeđala. Da je uprisutnila patnju i bol. Žestoko sam joj prigovorio i, kao sada, nailazim na olakšanje jer je u tom prokazivanju njene grubosti sva moja nesigurna i kratkotrajna veličina. Pred vama je, na početku nove kolumne, u kojoj ću o mojim nemirima i mojim nesanicama pisati kao i o našim identitetima, priznajem, moja slabost. Bez obzira na to što čovjek, kako je učio Ivo Andrić, još najmanje glupo radi kad se sakriva i kad pokopava svoje najosnovnije bojazni i guta gorčine jednu za drugom. Ali u meni je bunt. Ja se pitam: Zašto gutati gorčinu?! I pošto kanim pisati i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem, onog o jedinstvu, mislim da nemamo pravo šutjeti kada se susretnemo s nasiljem, pa bio on i verbalni, kad se savija i lomi i posljednje vlakno u čovjeku zbog tuđih nedaća ali i niskosti i rugoba.
Ne, ne želim biti tajanstven. Ovaj list i ova kolumna, pošto smo prozvani za netransparentnost i za izdaju deontologije novinarske profesije, zahtijevaju iskrenost, razgolićivanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga. Naša uloga pretpostavlja, prema sjajnoj Szymborski, da ćemo puno toga odgonetnuti tek na sceni. Ovaj list, ovo obavljanje naše dužnosti, naime, naša je scena.
Danas imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst u ovome listu, čiji danas postajem kolumnista, samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju. Teme kojima se bavimo i o kojima ćete čitati najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ispunimo najavljeni prostor, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti. Toliko za danas o navodnom krivom tumačenju ružnih riječi ekonomistice Svetlane Cenić.