Zamisao da se u Hrvatskoj kao Dan antifašističke borbe slavi 22. lipanj, potpuno je promašena. Jedan prilično beznačajan povod pretvara se tako u značajan historijski datum. Pridaje mu se "spin", lažni smisao povezan s idejom o tome da je ustanak u Hrvatskoj počeo spontano, među komunističkim simpatizerima, Hrvatima. Time se, uostalom, nameće predodžba o ratu "dviju ideologija" koji se, navodno, u to doba ovdje vodio.
Na dan koji se slavi zaista je formiran Prvi sisački odred, "prva antifašistička postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji". Grupa od oko osamdeset ljudi, poznatih komunističkih simpatizera, pobjegla je iz grada u šumu Brezovica, jer su se bojali represalija, budući da je bilo upravo objavljeno kako je Njemačka napala Rusiju razvrgavši pakt Ribbentrop - Molotov, što je trajao dok je njemačka vojska bila angažirana na Zapadnom frontu. Komunističko-fašistički suživot odmah je dokinut.
Janko Bobetko zatekao se toga dana u Sisku, jer je u rodni grad protjeran iz Zagreba, pošto je još u doba Mačekova proosovinskog režima sudjelovao u makljažama na Sveučilištu, sukobljujući se s frankovacima, pa ga je policija zavela na spisak crvenih simpatizera. "Barbarossu" je dočekao u sisačkom naselju Caprag, gdje će poslije, u doba "obnove i izgradnje", da se komemorira taj događaj iz narodnooslobodilačke epopeje, sagraditi - Željezaru Sisak, pa joj na čelo postaviti jednog poštenog Nijemca, Norberta Vebera.
Bobetku je bilo jasno da će po nj sutradan doći oružnici pa je otišao u šumu, a s njim i njegova starija braća, narodni heroji koje su ustaše zarobili i prepilili pilom. Svi su bjegunci, odnosno partizani, bili Hrvati, osim narodne heroine Nade Dimić. Formirali su odred kojim će zapovijedati narodni heroj Vlado Janjić Capo, dok je za komesara postavljen narodni heroj Marijan Cvetković. Ubrzo, izveli su prvu akciju - napali su jednu žandarmerijsku postaju na magistralnoj željezničkoj pruzi, jer im je trebalo oružja. Ono što je najvažnije uočiti u ovoj epizodi bila je spremnost komunista da se organiziraju za oružanu borbu - no u tome nije bilo ništa spontano, jer se radilo planski, po instrukcijama s više instance.
Komunisti, naravno, ratuju s fašizmom još od dolaska Hitlera na vlast, a u Španjolskoj njihov sukob poprima globalni značaj, pa su na tom ratištu ratovali i mnogi hrvatski dobrovoljci, pripadnici 25. internacionalne brigade "Đuro Đaković", poput legendarnog revolucionara Ilije Hariša - Gromovnika, "hrvatskoga Che Guevare", te generala Ivana Rukavine, zapovjednika Glavnog štaba Hrvatske i jednog od osnivača - Hrvatske narodne stranke (HNS).
Čim je njemačka vojska okupirala Hrvatsku, generalni sekretar drug Tito pretvara CK SKJ u "Vojni komitet nacionalnog oslobođenja Jugoslavije" i stoga bi, zapravo, taj datum - 10. travnja - trebalo slaviti kao dan kad je započeo ustanak, jer je komunistička partija, koja će u njemu dominirati, tada stala na stranu Saveznika, pa je, preuzevši vlast u državi, postala sila pobjednica Drugog svjetskog rata, što je i formalno priznato osnivanjem jugoslavenske Vojne misije u Berlinu, u sklopu zajedničkog aranžmana okupacije neprijateljskog glavnog grada.
Drugim riječima, sisačka epizoda ne označava neki politički ili ratno prijelomni trenutak - uostalom, sam naziv "antifašističke borbe", prilično je deplasiran i sami komunisti koji su vrlo pažljivo analizirali i imenovani svaki povijesni moment, nisu tome na taj način prilazili. Znalo se da se u Jugoslaviji vodila, onodobnom terminima, "narodnooslobodilačka borba", odnosno "borba za nacionalno oslobođenje naroda Jugoslavije". Njen početak obilježavao je Dan ustanka. Tako se zvao i to je i bio - dan kad su neki ljudi različitih uvjerenja, u posve različitim okolnostima, započeli pružati otpor; Žikica Jovanović Španac ubio je 4. srpnja dva srpska žandara na vašaru u Beloj Crkvi, a u Crnoj Gori, gdje su očekivali da će Crvena armija izbiti na granice Jugoslavije već za dva-tri mjeseca, planuo je 13. lipnja ustanak takvom silinom da je smjesta razbijena i razoružana cijela talijanska okupacijska vojna sila. I tu su komunisti bili glavni, ali, naravno, nikome ne bi palo na um da se osporava primarno ustanički, oslobodilački karakter borbe protiv okupacije, okuptora, "njegovih slugu" i "domaćih izdajnika".
Ukratko, 22. lipnja nije započela "antifašistička borba", ona je započela puno ranije. U Hrvatskoj, kako dobro primjećuje Romano Bolković pišući o vlastitoj obiteljskoj postojbini, to se dogodilo još u ljeto 1921. u Raklju, gdje je buknula Proštinska buna. Proština je područje zapadne obale Raškog kanala, što se pruža od Raklja, preko sela Krnice i općine Marčana, sve na domak pulskog aerodroma Valtura. Istodobno, s druge strane Raškog kanala, leži Labin, gdje je u istom času počeo ustanak labinskih rudara, pa je uspostavljena tzv. Labinska Republika. Oba događaja uzrokovana su primjenom Rapallskog ugovora, kad je Italija zaposjela Istru pa je počeo teror fašističkih skvadrista, čemu su se oduprli proletarizirani radnici Proštine i Labina, prvi zaposleni u pulskom arsenalu, a drugi u labinskom rudniku ugljena. Oružana buna na istočnoj obali Istre trajala je dva mjeseca, a vodio ju je "Lenjin iz Vodnjana", komunistički aktivist Ante Ciliga, koji je zatim u Beču postao član Politbiroa KPJ i glavni urednik partijskih novina "Borba". Otišao je zatim u Moskvu i sudjelovao u radu Kominterne, upoznao Staljina, Buharina i sve ostale rukovodice, no kako je bio idejno povezan s "lijevom opozicijom", trockistima, interniran je u Sibiru, ali je poslije pet godina uspio otići na Zapad, gdje je izdao prvu knjigu antistaljinizma "U zemlji velike laži".
Borba u Prištini i na Labinštini zaista je prvi antifašistički oružani ustanak u Europi. Uostalom, fašizam je tu i izumljen, šest mjeseci ranije, u Rijeci, gdje je Gabriele d'Annunzio kao fjumanski Duce (modernizacija naziva condottiere) vodio nezavisnu državu "Kvarnersko regentstvo", personalni režim koji je uveo sve fašističke rituale, uključujući rimski pozdrav, što ih je poslije kopirao Mussolini. Zaratio je s Italijom pa ga je iz Rijeke istjerala tek engleska flota, koncem 1920, šest mjeseci prije Ciligina ustanka.
Dakle, 22. lipnja 1941. nije početak "antifašističke borbe", da sad i ne ulazimo u distinkciju između fašizma, nacizma i Osovine, te uloge ustaškog režima, odnosno NDH, protiv kojega je u sjevernoj Hrvatskoj zapravo podignut ustanak.
Čini se da ovaj glupi naziv i dan "antifašističke borbe" guraju i ljevičari i desničari, radi vlastite ne uvijek suprotstavljene agende.
Desničari NOB žele prikazati kao "idejni i građanski rat" komunističkih formacija protiv "Hrvatske vojske", domobranstva i ustaša, znači sukob dvije u legalnom, moralnom i povijesnom smislu izjednačene "zaraćne strane". U stvarnosti, ta "Hrvatska vojska" bila je naprosto kvislinška milicija, što njenim pripadnicima, kao zarobljenicima, ne uskraćuje prava zagarantirana Ženevskim konvencijama. No, u poslijeratnoj retorziji, masovno su likvidirani - ubijani su bez razlike svi pripadnici ustaških jedinica (tu i tamo koji bi se provukao), pa je zbog toga otpor "križara" i potrajao još dvije godine poslije završetka rata. Oni, naprosto, nisu imali što izgubiti - Ozna ih je progonila kao divlje zvijeri. Likvidacije domobranskih časnika išle su pak manje-više selektivno…
Ljevičari "danom antifašističke borbe" također naglašavaju idejni karakter rata, što zaista nije primarno - Tito je, u skladu s kominternovskom doktrinom stvaranja "narodnog fronta" (s kojom je Leon Blum pobijedio na izborima u Francuskoj 1936.) pokrenuo borbu za nacionalno oslobođenje, kao rat protiv okupatorske vojske, okupljajući sve patriotske snage, pa je tako u Hrvatskoj, primjerice, stvorena Narodna fronta s "lijevim HSS-om" i "poštenim građanskim političarima", a u Sloveniji Protiimperialistična fronta (PIF) koja je preimenovana u Osvobodilna frontu (OF), koju je osnovalo više partija i organizacija, od Kršćanskih socijalista do "lijevih Sokolara". Osim toga, rat u Jugoslaviji dovršila je koncentracijska vlada Tito-Šubašić, koju su formirali AVNOJ i kraljevska izbjeglička vlada u Londonu, pa su je priznali Saveznici, što znači da je "antifašistički rat" ovdje pogrešno i nespretno uvršten kako bi se izbjegao Ustanak.
A to je bio ustanak - ustali su prije svega Srbi u većinski srpskim krajevima, jer su bili izloženi genocidu, pa su bježali u šumu i započinjali oružani otpor. Ponegdje su osnivali četničke odrede - budući da su četnici bili predratna formacija, teritorijalna obrana Vojske Kraljevine Jugoslavije - a partijski komesari prevodili bi ih onda u partizane, poput narodnog heroja Šolaje, koji je okupio svoju ekipu, pa rekao: "Slušaj vamo! Od sad smo partizani - ja sam u telegrafskoj vezi s drugom Titom, a on je u telegrafskoj vezi s drugom Staljinom!" Tako je manje-više i bilo.
Ustali su također Dalmatinci, u otporu talijanskim okupatorima koji su terorizirali slavensko stanovništvo, na način već prokušan dvadeset godina ranije u Istri. U Dalmatinskoj zagori, četništvo je opstalo kao kvislinška formacija, pa su bradonje slobodno štali po Splitu. Razbila ih je partizanska vojska na Neretvi - od tada jedva se ponegdje drže zapadno od Drine.
Rukovođenje Narodnooslobodilačkom borbom - danas bismo rekli menadžment i brendiranje - preuzela je Partija, mala kadrovska organizacija, povezana s Kominternom sustavom radio-veza "Prug-1" koja se sastojala od dva radio-releja (jedan je bio u Bariju) i dvanaest radio-stanica na terenu. Ona Titova osobna nije se ni trenutka od njega odmicala, nego se javljala u Moskvu svakog dana od 1943. do 1948. godine.
Partija je dala zapovjednike, s tim da su za načelnike štabova uglavnom uzimani profesionalni, školovani oficiri, bez obzira na to jesu li komunisti, a glavne funkcije dobivali su iskusni borci iz Španjolskog građanskog rata. Tu se sad nastavlja priča o impozantnom razvoju Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (a ni tu, dakle, nema u nazivu nikakvog komunizma, a crvene zvijezde i zastave isticale su se samo u proleterskim jedinicama, dok su malobrojni članovi Partije i SKOJ-a djelovali zasebno, povučeno, praktično u ilegali). Tito je, naravno, vojsku pretvarao u instrument svoje vlasti, sredstvo revolucije. Tu je školu on prošao u Rusiji. Pa ipak, nije mu padalo na um da Dan ustanka pretvara u Dan antifašističke borbe - ne bi se htio tako delegitimirati kod svojih zapadnih saveznika, koji su ga smatrali velikim vojskovođom Drugog svjetskog rata, a na prijemu koju je u njegovu čast priređen u hamburškoj gradskoj vijećnici, njemački kancelar Helmut Schmidt obratio mu se nepripremljenim govorom i nazvao ga - upravo najvećim.
Prema tome, valja brzo popraviti tu glupost, ukinuti "antifašistički dan" ili ga preuzeti kao istarski praznik, a vratiti Dan ustanka naroda Hrvatske protiv okupatora (dok ove domaće izdajnike možemo i preskočiti ako to Crkvu i HDZ toliko smeta).