Među vojnicima JNA, kadrovcima martovske klase 1979. godine - to je moja klasa, pa neke s kojima sam služio i sad oslovljavam s "klaso" - govorilo se: "Tko o čemu - kurve o poštenju, vojska o skraćenju!" Stalno se čekalo skraćenje - da onima koji su služili 15 skrate na 12 mjeseci, a ovi drugi da guze još kraće. O tome može li doći do toga vodile su se beskrajne diskusije, bez ikakve realne osnove. Nadovezujući se na tu kasarnsku mudrost, danas bih dodao - "a Balkanci o proširenju..."
To je ono: tko će kad u Europu, gdje se otvaraju pregovori, tko je koliko poglavlja zatvorio i kad bi mogao doći na red za primanje u Uniju, odnosno u NATO, ako je to preduvjet, a možda, zapravo i nije, a zatim, ima li neka šema da se čovjek uvali preko reda, da se ne mora maltretirati kroz cijelu birokratsku proceduru pregovora, koja je, zapravo, čisto foliranje, pisanje i usvajanje zakona i propisa, koje ovdje ionako nitko ne namjerava zbilja primjenjivati, dok zbilja ne zagusti, a ni onda, jer uvijek možeš u zadnji čas napraviti podvalu pa se pravdati, kao Hrvatska oko Perkovića.
Takvo foliranje oko jasnih kriterija uvijek je dovodilo do ludila predstavnike međunarodne zajednice, koji su dolazili iz uređenih zemalja sjevernih demokracija. Sjećam se kako je švedski ministar bio preneražen kad me ispitivao kako je moguće da u Ministarstvu pravde i ne kriju da su spremni napisati bilo kakav dokument, posve sigurni da on ionako neće imati praktične reperkusije. Važna je forma. Poza i forma, na tome se prave karijere. Trebao je dublje ući u psihu Ivana Šimonovića, tipičnog zagrebačkog "visokog dužnosnika", odnosno državnog činovnika, štrebera iz bolje zagrebačke familije, kojega je u rasadniku Ministarstva vanjskih poslova uzgojio brižni Mate Granić. Na fakultetu i u Ministarstvu Šimonović je bio klasić sadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Imali su sličnu karijeru dok ovaj nije došao na čelo stranke i Vlade, za što nisu bila dovoljna svojstva s kojima Šimonović tako sjajno prolazi u New Yorku, gdje je dospio na visok položaj u Ujedinjenim narodima.
Šimonović je predvidiv, a Zoki nepredvidiv, obojica su rođeni Zagrepčani, ali u Milanoviću se krije zavičajni Balkanac - familija je iz Sinja, i tu ne treba očekivati kinderštube, ponašanje dobro odgojenog malograđanina, koji je usvojio vrijednosni kod petit bourgeoisie. Zato je Šimonovićevo ime ispisano na školskoj ploči ispod oznake "Dobri", a Zoki je pod "Zločesti". Šimonović je preko Račana dospio u politiku, a preko Sanadera u Vladu, a onda preko Bank Ki Moona na poziciju pomoćnika generalnog sekretara za pitanja ljudskih prava. Milanović se, pored i preko Sanadera, glavnog kadrovika, uspio uvaliti u Ministarstvo vanjskih poslova, preko Račana u stranku, a zatim joj je sam izbio na čelo, uz pomoć nekoliko ljudi koji su u njemu vidjeli ono što je bio spreman vješto odglumiti. Šimonović je rezerviran. Milanović je egzuberntan, rođeni glumac, performer, hlepti za javnom pažnjom i u svakom trenutku može izvaliti nešto od čega ti se sledi krv u žilama, pa dumaj što je, zapravo, htio reći i zašto se u temu uopće upuštao, samo što on, dok razbijaš glavu tom misterijom, već zabljesne novom izjavom, pa se izgubi koncentracija na prethodnu, jer se tek skupljaš na hrpu nakon te posljednje objave... Treba napomenuti kako ovo nipošto nije prvi slučaj u povijesti da se jedan ekscentrik nađe na nekom istaknutom mjestu pa svojim ponašanjem izazove konsternaciju. Upravo sam čitao knjigu Simona Sebaga Montefiorea o Jeruzalemu, u kojoj opisuje prvog američkog konzula u tom gradu. Warder Cresson došao je 1844. uvjeren da će 1847. nastupiti smak svijeta. Izračunao je to uz pomoć Biblije, zatim prešao na judaizam, promijenio ime, ostvio ženu i šestoro djece, te se oženio Židovkom i počeo se odijevati kao Sefard. Prva žena tužila ga je američkom sudu tvrdeći da je luđak. On je parnicu dobio pozivajući se na američki ustav, koji svakom čovjeku dopušta da ima bilo kakve vjerske nazore. Vratio se trijumfalno u Jeruzalem, živio ondje kao sveti čovjek i pokopan na Malinskoj gori.
Od Milanovića ne treba očekivati svjetovne ili vjerske reforme, ali tu su svi izgledi da će hrvatska Socijaldemokratska partija, a možda i zemlja uopće, poslije njegova mandata izgledati kao Europa poslije Tridesetogodišnjeg rata.
Atomska pečurka njegove eksplozivne izjave na Dan holokausta - da je logor Jasenovac prvi logor za istrebljenje Židova na svijetu - taman se počela uzdizati - izraelski ambasador morao je javno upozoriti kao je Dachau otvoren sedam godina ranije, a pritom je to moralo neugodno zvučati i Srbima, jer je Jasenovac imao drukčiju funkciju - a već je uslijedio novi skandal, jer je u Tirani, ničim izazvan, ali stalno u strahu da ostane nazapažen, uskliknuo kako je sramota da Albanija pristupa EU tek poslije Srbije. To je vjerojatno zbog europskih predrasuda iza kojih se zapravo krije rasizam, rekao je. Time je neobično vješto uspio antagonizirati i Bruxelles i Beograd. Od rikošeta uvijek stradaju najmanje dvije kolateralne žrtve. I možda bi se onda o tome nadugo raspravljalo da nije nastala fertutma u Bosni, pa je morao ići smirivati stanje u Mostar, a poslije je odgovarao Jasmili Žbanić, koja mu je, ogorčena što nije došao u Sarajevo ili Tuzlu, poručila - Marš odavde! Imao je pravo što nije išao u Sarajevo i Tuzlu, jer bi posjet prosvjednicima koji ruše zgrade, institucije i poredak susjedne zemlje bio sknadal bez premca, koji ne bi ni on preživio. Ali, barem je, odgovarajući Jasmili, rekao riječ odviše - za to je zbilja majstor. Napomenuvši kako su njen film sufinancirali hrvatski poreski obveznici, slegao je rezignirano ramenima i rekao: "A što joj ja mogu na to poručiti - pa jedino: dobrodošla!" I zatim primijetio da taj film u Hrvatskoj vjerojatno neće gledati više od sto ljudi. Pa se na nj digla kuka i motika i Udruženje hrvatskih režisera napalo ga je da nipodaštava istaknutu umjetnicu i grubo se miješa u pitanja umjetnosti. Nije on baš nametao teoriju odraza, nego je prenio svoje opažanje - u tom kontekstu posve deplasirano - da filmove koje hrvatski i bošnjački autori za hrvatske pare snimaju nitko ni u ludilu ne želi gledati... Naravno, režiseri su se digli na zadnje noge, ali ne zato što je nekolicina među potpisnicima ovamo stigla iz Bosne, pa su se, kao i svi umjetnici koji dođu iz zemalja Bivše, sjajno uklopili u tolerantnu domaću sredinu i postali najprominentniji javni poslenici, nego stoga što im je frka čim se spomene gledanost. To im je kolektivna slaba točka i nikad ne smiješ reći da je "Paradu" gledalo pola milijuna ljudi, a "Montevideo 2" da je krenuo prema milijun, dok tipični hrvatski film "broji sitno". Jest, zaista, uz malo kolokvijalnog pretjerivanja - po sto ljudi, dvorana se ne napuni ni na dan premijere... Ali, to je "umjetnost". Das ist Kunst. Milanović ispravno vidi da je to istodobno i industrija u koju država ulaže neke pare, ali ovi koji ih uzimaju ne žele se spuštati na tu razinu rasprave...
S obzirom na to da je bila riječ o politici, emocije su bile pojačane, pa nije trebalo govoriti da će Jasmilin film, bude li slabašan kao prošli, gledati jako malo ljudi. Milanović tu nije strašno pogriješio, ali polemike oo njegovu odlasku u Mostar i sveopća usmjerenost prema događajima u Bosni potisnuli su u pozadinu onu prethodnu temu, koja je, zaprvo, puno važnija čak i od ovih nemira, jer su oni sporadični, samo manifestacija dubljeg problema, koji je Milanović upravo i dotakao kad je govorio o dinamici pristupa Europskoj uniji. Međutom, u tome je zauzeo potpuno pogrešan stav.
Pristup Europi ne bazira se na recepciji naroda, nego je skopčan s temeljnim društvenim promjenama što se u balkanskim zemljama moraju ostvariti prije ulaska u Uniju. Ovdje, doduše, svi misle kako je dovoljna proklamacije "nužnih reformi" kao predstava koju domaća birokracija izvodi za strane promatrače. Kako ovi dolaze na debelim dnevnicama, istodobno svjesni da ni ne mogu preusmjeriti birokratski proces što se valja s nekom neuhvatljivom logikom, i oni su skloni da sve što im se kaže uzmu zdravo za gotovo. No, poslije toga ostaje najvažnija sfera u kojoj se ne može glumiti orgazam, a to je - ekonomija. Suprotno onome što misle Milanović i većina balkanskih političara, pristup EU naprosto je povezan s egzaktnim pokazataljima ekonomskih kretanja.