Kad kandidat za američkog predsjednika počne lamentirati o tome koji je dio njegova programa, nastupa ili odnosa prema ključnim društvenim pitanjima najvažniji, svi komentatori u jedan glas zaurlaju: "Economy, stupid! Economy!" Ekonomija, budalo, ekonomija je ključ…
Da je ekonomski faktor zaista presudan može se demonstrirati bez naročitog analitičkog aparata, običnim statističkim kategoriziranjem.
Dakle, promotrimo grupu zemalja koja dolazi u obzir za priključenje Europskoj uniji u narednih 20 godina. To neće biti samo zemlje europskog kontinenta - nema sumnje da će se u integracijskim procesima naći i cijela mediteranska zona, zemlje Sjeverne Afrike, što pokazuju Malta i Cipar, koje su već među članicama, iako su na pola puta do susjednog kontinenta. U prvi mah mogli bi doći u obzir Alžir i Tunis, ali to je iza vidljivog horizonta zbivanja…
Turska je već u pristupnom procesu, Izrael koji bi po ekonomiji i kulturi bio kompatibilan, naprosto ima drugu funkciju, kao pivotalna zemlja u globalnom rasporedu snaga, poput Irana, Saudijske Arabije ili Pakistana. Izrael nije zonski igrač na putu u Europsku uniju, nego velika sila s vlastitim nuklearnim naoružanjem i strateškom pozicijom.
U Istočnoj Europi, radi se na Ukrajini, s njom bi išla Moldavija, a zatim će doći i Bjelorusija, ali kad će to biti, nije ekonomsko pitanje, nego je povezano s odnosom snaga, rusko-europskim, odnosno rusko-zapadnim balansom.
Pristup ostalih zemalja ovisi najviše o njihovoj unutrašnjoj strukturi, koja se očituje prvenstveno kroz ekonomski učinak.
Sad ćemo razvrstati sve te zemlje - i one koje već jesu u Uniji (radi usporedbe) i one koje su u pristupu, kao i one koje dolaze u obzir za proširenje - i to po dva kriterija.
Prvi je kriterij - sama veličina tržišta izražena kroz BDP (brutto domaći proizvod). Po ovoj brojci, ugrubo, vidimo koliko je zemlja poželjna u EU kao tržište europskih roba.
Druga klasifikacija bit će po visini BDP-a per capita, znači prihodu po glavi stanovnika, što je, ugrubo, pokazatelj poželjnosti/nepoželjnosti potencijalne članice. Ako je brojka mala, zemlja je nerazvijena, siromašna, opterećena društvenim problemima koje onda mora rješavati Unija novcem i skupim asistencijama. Postulirajmo da su zemlje u kojima je BDP per capita (po glavi stanovnika) manji od 5.000 dolara zapravo nepoželjne, one od 5.000 do 10.000 prihvatljive, a one s više od toga, posebno poželjne.
ZEMLJE PO VELIČINI TRŽIŠTA:
BDP u milijardama dolara (masno su otisnute nečlanice EU)
Turska 790
Poljska 490
Austrija 400
Grčka 250
Češka 196
Ukrajina 176
Rumunjska 170
Mađarska 125
Slovačka 92
Hrvatska 57
Bugarska 51
Slovenija 46
Litva 42
Srbija 38
Latvija 28
Cipar 23
Estonia 22
BiH 17
Albanija 13
Makedonija 10
Malta 9
Moldavija 7
Kosovo 7
Crna Gora 4
ZEMLJE PO RAZVIJENOSTI EKONOMIJE:
BDP per capita (dolari)
Razvijene zemlje (više od 10.000 dolara p. c.)
Austrija 47.000
Cipar 26.300
Grčka 22.000
Slovenija 22.000
Malta 21.000
Češka 18.600
Slovačka 17.000
Estonija 16.000
Litva 14.000
Latvija 14.000
Hrvatska 13.000
Mađarska 13.000
Poljska 12.700
Turska 10.700
Slabo razvijene zemlje (5.000 - 10.000 dolara p. c.)
Rumunjska 8.000
Bugarska 7.000
Crna Gora 6.800
Srbija 5.000
Nerazvijene zemlje (manje od 5.000 dolara p. c.)
Makedonija 4.600
Albanija 4.200
BiH 3.800
Ukrajina 3.900
Kosovo 3.500
Moldavija 2.000
Tu je i dogovor Milanoviću, koji je mogao dobiti od bilo kojeg osrednjeg sveučilišnog profesora ekonomije da ima takvog savjetnika, umjesto što ga drži za potpredsjednika Vlade. Sa skoro 40 milijardi BDP Srbija premašuje minimum, koji se od ikad može definirati na 20 milijardi. Po produktivnosti Srbija je u srednjoj grupi, ali zaista nisko.
Albanija, pak, ima premalenu ekonomiju i previše je nerazvijena, pa, kakav god inače bio Milanovićev dojam - to s "europskim rasizmom" nema puno veze, jer su normalnom Zapadnoeuropljaninu svi Balkanci podjednako odvratni. No, nije sad stvar u tome da se novim prinosima popuni "Enciklopedija pogrešnih ideja i promašenih izjava Zorana Milanovića", nego da se u zemljama koje još nisu ušle u EU osvijesti problem. Budući da mogućnost ujedinjavanja radi povećanja tržišta ne dolazi u obzir - ovo nije Amerika, nego Europa, nad-država nacija i skupih, kompliciranih autonomija - jedino što preostaje je brzo povećanje produktivnosti. Problem Bosne i Hercegovine riješio bi se po oba parametra povećanjem produktivnosti od 25%. To se može ostvariti isključivo smanjivanjem javnog i povećanjem privatnog ekonomskog sektora, te radikalnim smanjivanjem javnih službi i socijalnih prava. Riječ je o sklopu liberalnih politika koji dokazano donosi razvoj i blagostanje - Slovačka je lijep primjer male zemlje koja je desetogodišnjom beskompromisnom primjenom liberalne ekonomske politike za dva desetljeća utrostručila BDP i od nerazvijene postala razvijena zemlja. Izgleda, inače, kao Bosna - zemlja u brdima, sa sličnim brojem stanovnika, a neko vrijeme vodio ju je predsjednik Ivan Gašparović, porijeklom Hrvat, dok je Bosnom upravljao Slovak, visoki predstavnik Miro Lajčak. Pa ipak, Slovačka nije propala, niti se Bosna makla s mjesta. Možda nije presudno važan ljudski faktor u reprezentativnoj političkoj sferi, nego nešto drugo. Možda je bit u tome što su oni zaista odustali od socijalizma koji im se zbilja zgadio, a ovdje nije do toga došlo, pa sve ide ovako jadno, a ljudi su pritom koncentrirani na probleme kao što su - promjene ustavnih aranžmana, regionalnog ustrojstva i sličnim ujdurmama. Economy, stupid! Economy! Inače, ukupni zbroj BDP-a sedam država koje su nastale od bivše Jugoslavije iznosi 179 milijardi dolara. Koliko i Rumunjska, s istim brojem stanovnika. Ušavši u kapitalizam, ona nas je prestigla.