Nekada je bila prava fešta kada je momak odlazio na odsluženje obaveznog vojnog roka. Veselo je bilo stoga što je odlaskom u vojsku mladić time dokazivao da je stasao za ženidbu, a i otići će u veliki svijet da upozna nove krajeve i nove ljude. Nije onda ni čudno da su ti seoski mladići godinama, ako ne cijeli svoj život, prepričavali zgode iz vojske, jer im se ništa novo i drugačije u cijelom njihovom životu nije dešavalo.
Danas, pored razvoja tehnike i saobraćaja, mladići sa sela nemaju ni tu priliku da otputuju negdje od svoje kuće, u drugačiji ambijent. Sve se svodi na to da odu do opštinskog centra, a u najboljem slučaju da tu i nađu neki posao. Ali, više nije u pitanju seoska mladež, nego je i gradska mlada populacija uglavnom zarobljena, zatvorena na jednom uskom teritoriju. Nema mrdanja, nema putovanja.
Ko danas putuje? Gotovo jedino poslovni ljudi, a među njima najviše državni službenici, naročito oni što su u ministarstvima i u vlasti općenito. Ostala buranija putuje samo iz porodičnih razloga, kada mora posjetiti rođake ili kada traže neke dokumente u dalekom mjestu rođenja. Jednostavnije bi bilo reći da putuju oni koji imaju novca. Tako se i tu vrši podjela, na one koji imaju para i mogu vršljati gdje hoće i onu sirotinju kojoj je svijet samo ono što vide sa svog prozora.
Treba li uopšte govoriti šta za današnjeg čovjeka znače putovanja? Moguće je čitanjem i preko televizije upoznavati druge krajeve, ali je nešto sasvim drugo uživo vidjeti nove predjele i nove ljude. Čovjek koji nije upoznao drugačije krajeve, nego je sveden na svoj uski horizont, uveliko je uskraćen za saznavanja o životu na ovoj planeti. Odavno je znano da onaj koji je vidio dosta svijeta duhovno je bogatiji i saznajno u preimućstvu nad drugima. A mi smo sve više zatvorenici na jednom mjestu.
Oni redovi za vize pred stranim ambasadama ne kazuje da su sve to avanturisti, nego naprosto ljudi traže mogućnost negdje na Zapadu za bolju egzistenciju. A teško je doći do te vize, jer nas stranci, pretežno ovi iz Evropske unije, drže zatvorenim, iza gvozdene zavjese. To je toliko nehumano i odvratno da se čovjek mora osjećati kao pritvorenik s lancima na nogama. Bogati svijet nas je zatvorio, jer smo kužni i prljavi.
Ko ima para može da putuje, a poznato je koliko je kod nas ljudi s punim džepovima. Ogroman broj našeg stanovništva može samo sanjati odlazak na godišnji odmor na sve one bajne destinacije što ih naše turističke agencije nude. I tu je jasno izvršena podjela, na ljude prve klase i na one trećerazredne sirotane. A nekada su svi išli na more, bila su brojna sindikalna odmarališta, a danas smo napredovali u demokratiji i slobodi, pa nas je većina zatvorena i zaključana pod ključem novih kapitalističkih odnosa.
Oni koji su rat doživjeli i preživjeli - to je izgubljena generacija, od nje više ništa ne treba nadati. Međutim, šta ćemo s mladima i najmlađima, koji stasavaju u svijetu podijeljenom na šaku bogataša i armiju obespravljenih, koji mogu samo maštati o putovanjima? Istina je da se tu i tamo organizuju đačke ekskurzije najviše u tople krajeve, što je dobro kada se to ostvari, mada su to uglavnom putovanja za zabavu. A zašto nema naučnih ekskurzija? Nemamo dovoljno novca.
Ne razmišljamo dovoljno o tome da i mlade generacije žive u zatvoru, nemaju priliku da odu i u susjedni grad. I zamislite te današnje mlade, koji će završiti srednju školu i fakultet, a da nisu nigdje kročili iz svoje avlije. To je generacija koja raste u izolovanosti, u zatvoru, pa onda nije ni čudo što mogu postati frustrirani, zadojeni netrpeljivošću prema drugima. Nepoznavanje drugoga rađa strah od nepoznatog. A mlade odgajaju da ne upoznaju ni svoje komšije, a da se ne govori o drugim meridijanima i drugim narodima.
Koliko je mladih iz Sarajeva bilo u Banjaluci? Naravno da nemam taj podatak, ali sam siguran da je ispod jedan posto. I zašto da mladi iz Sarajeva idu u Banjaluku, kad je to Republika Srpska, o kojoj nas uče naši federalni političari, a također i mediji, da je tamo nevaljasto, da se mladima tamo ne može ništa dobro desiti. A, mladi srednjoškolci kao spužve upijaju te poruke, pa su sasvim zadovoljni što nikada neće vidjeti grad na Vrbasu, a jedina im je želja da odu na Zapad, gdje će ih dočekati raširenih ruku.
Naravno da je ista situacija i za mlade iz Banjaluke, koji se groze pomisli na Sarajevo, jer ih iz dana u dan političari bombarduju da sve zlo dolazi iz glavnog grada BiH. Tako današnji srednjoškolci, zatvoreni u svoje avlije, zatrovani svojim političarima, žive jedan život nesvjesne netrpeljivosti.
A, da li je moguće da đaci završnih razreda srednje škole iz Sarajeva i Banjaluke, uključujući tu i Mostar, razmijene uzajamne posjete, jedni drugima budu dobri porodični domaćini? To nije moguće, jer se tako nešto ne bi svidjelo našim političarima, a i profesori se ne usuđuju organizovati takvu đačku razmjenu, koja ne bi mnogo koštala. Bolje je da ostanu mladi u zatvoru.