Nikada nisam osjetio takvo uzbudjenje kao kada sam se vraćao svojim zavičajnim zmijanjskim visovima i po ko zna koji put uzimao u ruke Kočićevog “Jablana”, kojeg znam napamet kao molitvu i vječito otvoren poziv na povratak i neponovljiv susret sa vrhuncima ljudskog i umjetničkog uspona.
Kočić čiji je život bio “kratak i nagao kao vrisak”, sličan tamnim jelikama i omorikama čije suze niko ne vidi, a vapaj niko ne čuje, čovjek koji je bukvalno izgorio u vatri borbe za prava “Porabočenog kmeta” ovdje kao da je odbacio sve svoje bolove, vratio se na početak sjećanja, u arkadijsko vrijeme djetinjstva u kojem nije bilo zidova i ograničenja iskustva, nužnosti, moranja.
Lujo i njegov Jablan, u širini planinskog pejzaža, žive slobodno, povezani sponama uzajamnosti, bliskosti koja dječaku daje snagu, briše strah i otvara lijepe kapije nade.
Bliska bodljava sa carskim Rudonjom, opasnim “starim megdandžijom” izaziva u djetetu bojazan za svog rogatog ljubimca, ali istrasno očekivanje njegove pobjede.
Ta dva osjećanja, jednako jaka, nemirom ispunjavaju Lujinu dušu.
U njemu sve trepti, podrhtava, svaki pokret i riječ ispunjeni su mu damarima iščekivanja.
I na koncu, kad njegov Jabo, nošen vlastitom snagom i odanošću svog malog gospodara, savlada moćnog protivnika njihovoj sreći nema kraja.
U neponovljivom uzbudjenju dječaku se čini da od snažne Jablanove pobjedničke rike brda odjekuju, da se u radosnom ritmu njišu nebo i zemlja, da je čitav horizont ispunjen svjetlošću u kojoj se snovi i java stapaju u zamah ikarskog leta prema ljepoti.
I sada čujem Jablanovu riku i odjek planine.
Slika je pod mojim spuštenim kapcima očišćena natruha prolaznost. Umjetnost ulazi u našu dušu i čini je bogatijom.
Ona nam daruje dio svog neprolaza.
Pisac je davno napustio brda, preko zmijanjskih visova, protutnjala je bujica godina, ali se na literarnom satu Kočićevog djela kazaljke nisu pomjerile. One i sad označavaju jedno daleko svjetlo podne puno ushita i radosti pokazujući kako se umjetničkim činom ostvaruje jednino moguća čovjekova pobjeda nad prolaznošću.
Moja gorštačka krv me je malo zanijela. I danas se moji zamljaci zaklinju u Kočića. On je alfa i omega njihovog moralnog kodeksa i u tome se ništa nije promijenilo, a kakva su vremena, teško da će se nešto bitnije i izmijeniti u njihovoj svijesti i odnosu prema životnim vrijednostima.
Da zaključim, sreća je za sve nas što smo imali tako velikog stvaraoca kao što je Petar Kočić.
On nas svojim primjerom opominje da samo njegujući svoje posebnosti, možemo ući u svjetku zajednicu naroda, i to ne kao siromašni rođaci, nego kao narod sa tradicijom, kulturom, umjetnošću, neizmjernim duhovnim blagom, kakvim se mogu podičiti samo oni veći, jači i bogatiji narodi, prema kojima je istorija bila naklonjenija i pažljivija. Jednom rječju, Petar Kočić je bio, u punoj mjeri, jedan od onih boraca o kojima je veliki pjesnik Viktor Igo pjevao: "Oni koji žive - to su oni koji se bore".