O načinu na koji je aktualna predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor stekla stan od 90 i kusur kvadrata mediji pišu već, nećete vjerovati, najmanje 11 godina.
Vijest je prvi objavio tjednik "Globus" krajem devedesetih godina, a splitski "Feral Tribune" je u nizu članaka upozoravao na činjenicu da je Kosorova do raskošnog stana došla na amoralan i, što je još važnije, kako i dalje sumnjam nakon iscrpne analize slučaja - nezakonit način.
Priča je više-manje poznata svima, pa se tako dogodilo da je prije pet godina tadašnja visoka dužnosnica HDZ-a čula ovo: "Gospođo Kosor, kako ste vi zapravo došli do tog stana u Šeferevoj?", pitao je današnju premijerku novinar HTV-a Aleksandar Stanković, koji ju je ugostio u emisiji "Nedjeljom u dva". "Da vam pravo kažem, nisam sigurna", glasio je okvirni odgovor Jadranke Kosor. U međuvremenu je slika, taj čudesni okvir - zaokružen. Moralnu prazninu priče zamijenio je birokratski odgovor Državnog odvjetništva RH, koje je brzopotezno izvršilo provjeru i utvrdilo da je stan Jadranki Kosor dodijeljen i prodan pod jednakim uvjetima, odnosno propisima kao i drugima i da nema osnove za dalje postupanje.
Ne znam kako je ovo primio saborski zastupnik SDP-a i glavni tajnik te stranke Igor Dragovan, koji je 27. januara i postavio u Saboru pred novinarima pitanje spornog stana u okviru protukorupcijskih akcija šefice Vlade. "Barem 50 kvadratnih metara u kojima gospođa Kosor živi dobila je džaba", rekao je tada zastupnik Dragovan.
Podsjetimo, "Feral Tribune" se je 2005. pozvao na pisanje "Globusa" od kraja devedesetih i objavio članak koji se, između ostalog, bavi i sinovima pukovnika Drobeca. Neposredno prije izbijanja rata Drobac je preminuo, a nedugo zatim umrla je i njegova supruga. U stanu u Šeferovoj ulici u Zagrebu nastavila su živjeti dvojica sinova, sve do septembra 1995. godine. Tada im je na vrata pokucala izvidnica Stambene komisije Ministarstva obrane RH (strah i trepet među Srbima), te zatražila njihov stan u zamjenu za puno manji stan na Peščenici, isto u Zagrebu. Braća Drobac su, pod prisilom, pristala na takav nepošten zahtjev, te iselila iz stana. Riječju: otuđeno im je stanarsko pravo. Nedugo nakon toga stan od 90 kvadrata plus 15 kvadrata garažnog prostora ostao je prazan. Nakon toga se Jadranka Kosor na već dobro poznati način domogla tog praznog stana, bez previše razmišljanja o tome što će biti sa sinovima Drobecovih. Bila je unovačena u HDZ, a Tuđman i Šušak su se pobrinuli za "adekvatno" stambeno zbrinjavanje gospođe Kosor.
Na temelju čega je tadašnja HDZ-ova saborska zastupnica dobila svoj novi prostrani dom? Naravno, na temelju "zasluga za Oružane snage RH i Republiku Hrvatsku sukladno odluci ministra obrane''. Ministar obrane Gojko Šušak raspolagao je pravom da odluči čije su zasluge za vojsku i Hrvatsku mjerljive u kvadratima stambene površine (tzv. domovinski kvadrati), a njegove odluke - koliko god bile neutemeljene - bile su sasvim neupitne. Jadranka Kosor stan je dobila zato što je godine 1995. potpisala HDZ-ovu pristupnicu. Da to nije učinila njezine zasluge za "Oružane snage RH i Republiku Hrvatsku", sukladno odluci ministra obrane, bile bi pouzdano nikakve.
Elem, par godina po iseljenju iz stana u Šeferovoj, jedan od braće počinio je samoubojstvo skokom s 14. kata jedne zgrade na Peščenici. Neslužbeno saznajem da je pripadnik Tuđmanova osiguranja, koji je došao živjeti kat iznad novoga stana braće Drobac, vršio pritisak na tog čovjeka, koji je ranije bio psihički obolio. Pritisak ga je i doveo do suicida, misli preostali član obitelj Drobac koji danas živi u krajnjoj bijedi (na primjer, bez struje i telefona) i u strahu od moćne vladarice HDZ-a.
Fascinira činjenica da mediji već dugih jedanaest godina podsjećaju javnost i nadležne institucije na radnje Jadranke Kosor, ali činjenica da je aktualna predsjednica Vlade na ilegalan (jer nitko živ ne zna objasniti kako je uspjela prebaciti ilegalno pribavljeno stanarsko pravo s manjeg stana na veći) i krajnje amoralan način uselila u stan čiji su dotadašnji stanari završili, blago rečeno, tragično. Ono što još više zabrinjava je podatak da takve radnje nisu nimalo naštetile njezinoj političkoj karijeri, baš kao ni imidžu humanitarke.
"Neka Državno odvjetništvo istraži moj stan", tako je u Saboru poručila premijerka Jadranka Kosor, nakon što su joj SDP-ovci predbacili način na koji se skućila prije četrnaest godina. Premijerkin velikodušni poziv tužiteljstvu da se pozabavi njezinim stanom trebao je valjda značiti da uistinu više nema nedodirljivih i da Državno odvjetništvo sad ima apsolutno odriješene ruke da istražuje svakog građanina ove zemlje, pa eto i predsjednicu Vlade. Riječ je, naravno, o demagogiji. Jadranka Kosor zna da državni odvjetnik Mladen Bajić neće uslišiti njezin poziv, a čak kad bi se to čudo i zbilo, ona zna da su joj put do prostranog krova nad glavom trasirali nakaradni zakonski propisi što su vrijedili sredinom devedesetih, i također zna da je eventualne protuzakonitosti, koje su se dogodile na tom putu, odavno prekrio blagotvorni institut zastare.
Ako već želi donekle isprati privatnu stambenu mrlju koja ju u javnosti prati od kada je "Feral" pošteno razvalio priču, onda joj je, umjesto nuđenja za istragu, mudrije i poštenije iskreno ispripovijedati tu neveselu priču i skrušeno se ispričati zato što joj je u jednom času zatajio osjećaj za moralno i nemoralno. Takva su, je li, bila vremena. I pametni bi znali shvatiti prilike i vremena u kojima se našla gospođa Kosor, ali ne to i amnestirati. Bila su, naime, vremena što nisu bila naklonjena obiteljima (srpskima, naime) kao što je ona umirovljenog pukovnika JNA koji se prezivao Drobac, ali i vremena u kojima je dobro išlo personama što su bile u milosti Franje Tuđmana i njegova režima, i čiji je moral pritom bio malo fleksibilniji.
Stan Jadranke Kosor kapljica je u oceanu materijalnih dobara kojih su se tokom devedesetih godina jeftino i nekažnjeno domogli mnogi likovi kojima je sve bilo dozvoljeno. Premijerka dobro zna da je do stana u kojem živi došla ponajviše zahvaljujući vlastitom odsustvu skrupula, ali to ne želi priznati, pa zaziva istrage koje se neće dogoditi. Ili, ipak, hoće? Kako je krenulo sa Sanaderovim grijesima, možda i hoće.