U djelu "Istorija kolonizacije" francuski istoričar Alen Rišo, pozivajući se na generala Žozefa Galijenija, navodi: "Prva briga treba da bude ispitivanje rasa, njihovih mržnji i rivaliteta, koje ih međusobno dijele i suprotstavljaju.
Kome pođe za rukom da napravi tačnu etnogeografsku kartu teritorije kojom upravlja, može se nadati potpunoj pacifikaciji, poslije koje dolazi organizacija koja mu najviše odgovara. U stvari, cilj svake političke akcije u koloniji treba da bude razlikovanje i iskorišćavanje upotrebljivih lokalnih elemenata i neutralizacija i uništavanje onih elemenata koji se ne mogu upotrijebiti." Iako je ovo napisano još krajem 19. vijeka, ništa nije izgubilo na definisanosti ponašanja stranih upravljača nad nekom zemljom. Zato su upravljači bez odgovornosti krenuli u satanizaciju, pa kriminalizaciju kao uvod za uklanjanje ljudi sa stavom. Milorad Dodik kao najznačajnija politička ličnost je prva meta. Priprema je u bljuvačkoj propagandi plaćenih medija, koji sve u Republici Srpskoj prikazuju lošim i kriminalnim. Niko pismen i ne misli da je ono što se plasira iz Sarajeva rezultat kobajagi istraživačkog novinarstva. Jasno se vidi da su u pitanju kafanske priče, tračevi i obavještajni restlovi, pa sve to još i reciklirano. To jedino služi za pravljenje afera, blaćenje, dovođenje u sumnju i slične kvalifikacije. Trezor dezinformacija je pun gluposti, koje vrijede koliko sekund kada su izgovorene. Od te stvari se ne može napraviti pita za sudsku presudu, ali to nije ni bitno.
Vidljiva je namjera sve vlasti u BiH stalno proglašavati nesposobnim i kriminalnim, da bi se održavala politička nestabilnost, umanjile šanse za strana ulaganja i ulazak u više faze integracija. Cilj je da BiH ostane zarobljena i na upravljanju i arbitriranju strukturama koje su četvrti jahač apokalipse - bolest. Bosnom i Hercegovinom kroz njenu istoriju sve do današnjih dana vladali su strani zavojevači, koji su te balkanske nesretnike tretirali samo svjetinom, rajom u velikim carevinama. Kako u prošlosti, tako i danas. Šaptači sa strane u "najboljem interesu BiH" drže je u bolesnom stanju radi svojih ličnih interesa predstavljenih kao visoka politika. Zato su vladari bez odgovornosti, koji ne idu na izbore, instalirali centre njihovih okupljanja. Napravljene su nevladine organizacije sa po jednim čovjekom, koje kod kuće ne slušaju ni žena ni djeca, jer znaju s kim imaju posla, ali zato se nameće obaveza medijima da prenose pametne izjave koje su uzgojili njihovi finansijeri i upravljači.
Ovo je vrijeme u kome se vodi odsudna bitka za opstanak razuma, a time i krvavo stečenog mira u BiH. Bitka je za moguću BiH, protiv nemoguće BiH. Ko su krojači nemoguće? Po običaju - domaći i strani. Za mnoge Bošnjake trajno inficirane pričom o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, koju su zapadne zemlje dužne ukinuti ili bar razvlastiti mimo Dejtonskog ustava, to je siguran put za gubljenje države koju dijele sa Srbima i Hrvatima. Nikada ne zaboraviti da je Izetbegović rekao da će žrtvovati mir da bi dobio državu. Kakvu državu i za koga, danas najbolje definiše reis Mustafa Cerić: "Jedino Bošnjaci nisu dobili svoju državu." Da bi dobili "svoju" državu, na putu im stoji dejtonska BiH. Ova današnja država, uz sve manjkavosti i naizgled nefunkcionalnosti, jedina je koja može postojati. Nije to nepromjenjivo stanje, ali te promjene mogu samo po ustavnoj proceduri, konsenzusom izabranih predstavnika konstitutivnih naroda. Za to je potrebno pomirenje, povjerenje i zajednički interesi. To znači nema nametanja, izmišljanja uslova u Sarajevu, koji će se onda iz Brisela plasirati kao uslov za evroatlantske integracije. U Briselu su sa podsmijehom govorili da je BiH jedina zemlja koja je sebi izmišljala i postavljala uslove. Nisu te uslove utvrđivali po zakonskoj i ustavnoj proceduri organi BiH, već oni koji su u poratnim godinama upravljali neproglašenim protektoratom. Kao recimo Pedi Ešdaun za reformu policije, koji je na kraju svog "uspješnog" mandata rekao: "Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena i uplašena zemlja." Koliko je Ešdaun bio uspješan u BiH, pokazuje Avganistan koji je odbio da mu dotični pomaže u stabilizaciji i pomirenju. Avganistan drži do sebe.
Ataci na Republiku Srpsku i njene nadležnosti trajali su godinama. Klapalo je to onih godina, dok je Republika Srpska stenjala pod vlašću SDS-a i njegovih ratnih i poratnih hipoteka. SDS-ova vlast se mrljavo branila, a ako ćemo pravo, ona za to nema ni snage ni mogućnosti. Sada su, pak, problem građani Republike Srpske i sadašnja vlast bez SDS-ovih hipoteka. Republika Srpska danas ima svoje mjesto i svoju važnost u BiH i više joj niko ne može oduzimati nadležnosti.
Kreiranje nemogućih uslova radi nestabilnosti u BiH i stvaranje tenzija uz povremene ocjene o opasnostima raspada, zapravo je pokušaj da se ponovo zaigraju ratne igre. Od nezadovoljstva stanjem i odnosima prave se planovi incidentnih teritorijalnih prekrajanja. Zapravo, kako navodi i Rišo, to je samo razrada načela zavadi pa vladaj, pa nastavlja: "Niko ne tvrdi da su etničke podjele vještački izazvane i da su ih stvorili novi gospodari. Ali one su uspostavile plodno tlo za politiku rasa: sasvim određeno, ova ljudska i etnička različitost koja je vladala u pokorenim društvima korišćena je za stvaranje trajnih podjela među njima." Može li biti jasnije ?
Takvima je instrument i Sulejman Tihić, koji odustaje od onoga što je potpisao, a potom izjavljuje da je "ponosan na optužbe da je protiv opstanka Republike Srpske i zadržavanja genocida". Baš onako dejtonski i pomiriteljski, nema šta.
Ima li ozbiljnosti i odgovornosti za vrijeme koje je pred nama, vidjeće se veoma brzo.