Velika većina javnih djelatnika u Hrvatskoj ponavlja šlager kako je konačno ova zemlja postala slobodna i neovisna. Oslobodili su se mračne Jugoslavije, gdje je vladao jednopartijski sistem i gdje nije bilo slobode govora i javne riječi, posebno za Hrvate. Ako prihvatimo tu konstataciju da je onaj bivši režim bio represivan, nije omogućavao slobodu građanima i narodima, pogledajmo šta su tranzicijom društvenog sistema dobili. Predviđa se da će do kraja ove godine u Hrvatskoj biti blizu tri stotine hiljada nezaposlenih, a ljudi bez posla i plata nisu slobodni ljudi.
Druga cifra je još pogubnija. Procjenjuje se da Hrvatska duguje inostranstvu oko 30 milijardi dolara, toliko su kreditne obaveze. Pa, gdje je tu nezavisnost, hrvatski rečeno, neovisnost? Dužan čovjek je sputan, on je zarobljen lancem od kredita, pa tako i zemlja koja je u velikim dugovima ne može slobodno izražavati svoje želje, mora stalno gledati u volju svojih kreditora. Pa mi se sve čini da je neovisnost, što je ovih dana bila godišnjica uspostave, nekako varljiva, nije istinita.
I onda nije ni čudo što je u ovoj nama susjednoj državi veliko nepovjerenje prema svojoj vladi i prema stranim faktorima. Svjesni su da ulaskom u Evropsku unije gube dio svoje nezavisnosti i slobode i dio svoje autentičnosti, ali su isto tako svjesni da mnogo više dobijaju ulaskom u EU. Više nema potpune neutralnosti savremenih država, posebno malih. Neovisnost je uglavnom šuplja priča.
A na istoku, u Srbiji, muku muče kako zakrpati polupane lonce, kako nadoknaditi trošak što su stvorili u neefikasnoj privredi i ekonomiji. Pokucali su na vrata MMF-a, što znači da će generacije koje dolaze plaćati kredite. U takvoj situaciji, s prijetnjom daljeg otpuštanja radnika, Srbija se suočava sa fašizacijom manjeg dijela stanovništva. I sa opasnošću novog povećanja tih retrogradnih grupa, koje se uglavnom osnivaju na autizmu, nacionalizmu i vjeri, pravoslavlju, koje ističe vrijednosti nekih davnih vremena. Zato srbijanski parlament donosi zakon protiv tih fašistoidnih grupa, koje između ostalog ne prezaju i za ubistvima, na taj način posredno govoreći da Srbija nije slobodna zemlja. I nisam siguran da će u budućnosti ova zemlja voditi svoju politiku potpuno samostalno. Jednim okom će gledati šta kažu oni drugi, velike države.
I kao što se za hrvatsko društvo uglavnom može reći da je u vodama klero-nacionalizma, tako se isto i Srbija može naznačiti kao zemlja u kojoj fašistoidne grupe preuzimaju u dobroj mjeri društvenu svijest. Sve je to uslovljeno socijalnom situacijom, što uveliko pogoduje društvenim previranjima, koje samo komplikuju ulazak u svijet normalnog života.
Pa kada ove dvije susjedne države koje se hvale da su slobodne i nezavisne nakon mraka u bivšoj Jugoslaviji nemaju svijetlu perspektivu, šta onda možemo reći za nas, gdje i vlasti govore da smo u ćor-sokaku? I mi hitamo ka zaduživanju, preklinjemo da nam MMF odobri kredit, jer vlast od svršetka rata ne zna kako se proizvodnja unapređuje. U zemlji gdje je glavna briga odgovornih kako se zadužiti i kako rasprodati vrijedne privredne kapacitete budućnost kao da ne postoji. Važno je daj danas, a za koju godinu neka brinu oni koji dođu.
Osnovna greška ljudi iz vladajućih stranaka jeste što smatraju da borba za svoj narod mora spasiti taj njihov narod od urušavanja i nedaća, a slabi shvataju da taj njihov izolacionizam, jer je to njihova glavna strategija, ne može donijeti ništa dobro. Živjeti kao Pavle sam na svijetu ne mislim da je danas moguće ako je i u dalekoj istoriji bilo tako. Sjećamo se Albanije Envera Hodže, pa gdje je tu zemlju doveo taj izolacionizam?
Ponosni stanovnici Republike Srpske čuvaju svoj entitet, zahvalni su svom rukovodstvu na čelu sa Miloradom Dodikom da odlučno čuva njihovu nezavisnost i slobodu. Pa može li se to sačuvati bez nagodbe sa drugima? Među državama prijateljstva nisu vječna, a i prijatelji u tom smislu neće činiti ništa na tvoju korist i svoju štetu. Pa tako i Srbija, posebno daleka Rusija, neće se baš žrtvovati zarad RS.
Od ekonomije se živi, a trgovina kao što je poznato nema nikakav nacionalni predznak. Ovi vladajući Bošnjaci, Srbi i Hrvati stoje na braniku svojih sunarodnjaka, a njihovi tajkuni, šverceri i lopovi sarađuju između sebe veoma dobro. Da nije te međunacionalne saradnje, ne bi kršitelji zakona bili tako uspješni! Oni su svoj integritet djelimično predali u ruke drugoga, pa tako zajedno opstaju u svojim poslovima. Lopovi zavise od lopova iz druge nacije, dio svoje slobode su predali u ruke drugoga, pa tako opstaju i budućnost im je osigurana. Da li treba nešto naučiti i od lopova?