Zamislite da na Božić, katolički, pravoslavni, svejedno, televizija pusti film ili emisiju o zločinima Torquemade i inkvizicije. Ili da na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Hrvatskoj (5. augusta) HTV okrene priču o hrvatskim zločinima i lovu na srpske starce nakon "Oluje".
Ili da, hm, za Vaskrs ili na svetkovinu Svetoga Save RTS organizira debatu o pokolju Bošnjaka nakon pada srebreničke enklave. Eh, baš se to događa, i to neprestance, svaki put kada se u Hrvatskoj sijede glave okupe da komemoriraju hrabru partizansku borbu kao što je bilo prošlog ponedjeljka na Dan antifašističke borbe. Te Bleiburg, te krvožedni Tito, te Goli otok, te navodni "partizanski Jasenovac" nakon 1945, te jame i hrpe kostiju, itd, itd. Stani, brate! Neka se ustanovi Dan žrtava komunizma, pa onda neka zainteresirani uriniraju i fekaliziraju po "crvenima" koliko hoće. Ali, to hoću reći, nije pristojno istresati kiblu punu dreka i mokraće na glavu antifašista baš na dan njihove borbe. Tu je moj kolega, bivši feralovac Marinko Čulić, vjerojatno najbolje političko pero u Hrvata, potpuno u pravu. On tvrdi i ovo: antifašizam je bio (i ostao) šira stvar od komunizma. A komunizam, koliko god užasan bio (a, bio je, majke ti), manje je zlo od nacizma i fašizma, od četništva i ustaštva. Od holokausta i sustavnog istrebljivanja Židova, Srba, Roma, itd, svakako.
Ja, oprostite na napad samohvale i na manjku skromnosti, mislim da mi možemo baš tu, u ovome listu, nešto napraviti da počnu završne operacije okončavanja Drugog svjetskog rata. Žrtva, svaka, mora biti ispoštovana i na dostojan način zapamćena. Zločinac, svaki, mora kao takav biti istaknut. Mlađe se generacije moraju naučiti slušati povijesnu istinu. Ali, kako, kada, na primjer, na hrvatskim se koncertima i utakmicama skandira "Ubij Srbina", "Tko ne skače taj je pravoslavac" ili "Za dom, spremni!" i kada to mirno promatraju Ivo Sanader i njegova družba? Kako, kada se u Srbiji i šire rehabilitira četnički pokret kojeg se abolira pretvarajući ga u antifašističku avanturu?! Kako, kada čak i slika kvislinga Milana Nedića i dalje visi u prostorijama Vlade u Beogradu, isto kao i slika Zorana Đinđića, u tom, figurativno rečeno, savezu ubojice i ubijenog? Kako, kada se u Sloveniji upravo završava sudska rehabilitacija ljubljanskog nadbiskupa i nacističkog kolaboranta Gregorija Rožmana? Kako? Kako? Kako?
Čuli ste: 24. septembra kardinal Josip Bozanić s pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije i svim svećenicima pohađaju Spomen-područje Jasenovac. Može li se očekivati tamo gesta kakvu su u Auschwitzu učinili papa Ivan Pavao Drugi i njegov nasljednik Benedikt 16? Mogu li se konačno čuti riječi kajanja zbog toga što su Hrvati, pritom i katolici, digli ruku na Židove, Srbe, Rome i na vlastite ljude i to tako da se i dan-danas, u mojoj rodnoj Argentini Hrvate, sve, asocira s nacistima? Može li Katolička crkva u RH, pa i ova u BiH, reći svoje konačno i povijesno NE ustaškom pokretu i ustašonostalgičarima?
Nama, svima, treba zajedničko priznanje osobne nedostatnosti pred istinom, zajedničke strasti za istinom. Ali to, govorenje istine, nije lak posao. Nama treba Parrhesia (grč. παρρησία - παν = sve + ρησις /ρημα = govor). To doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parrhesia je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca, bilo društva.
Parrhesia je potpuno iskrena, izravna, osobna - njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhesia jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine. Parrhesia je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.
Parrhesia je točna podudarnost uvjerenja i istine. I ta podudarnost nije samo mentalno, ni retoričko, nego životno iskustvo. Govorenje istine trebalo bi da bude naša prva dužnost kako bismo pomagali i unapređivali sve ljude, kao i sebe. Birali bismo iskrenost umjesto uvjeravanja, istinu umjesto prijetvornosti ili šutnje, rizik umjesto sigurnosti, a dopuštali bismo svojim sugovornicima da koriste kritiku umjesto ulagivanja, k tomu još i moralnu dužnost umjesto egoističnog interesa ili moralne apatije.
Kada je u petak 3. aprila sadašnji predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, dakovački i osiječki nadbiskup msgr. Marin Srakić u Jasenovcu rekao da, ako se sjećamo drame žrtava, ne činimo to zato da otvorimo bolne rane, niti da probudimo osjećaje mržnje i odluke osvete, nego da odamo poštovanje prema tim osobama, onda je kazao da je potrebno da na svjetlo dana stavimo povijesnu istinu. Napose da svi postanu svjesni da ti mračni događaji budu za ljude današnjice poziv na odgovornost u izgradnji naše povijesti.
Počnimo ovako, kako signalizira predsjednik Stjepan Mesić u prošlotjednom "Globusu": tako da ispravimo netočan diskurs. Potrebno je da se ugledamo i na hrabre katoličke svećenike i druge vjerske službenike (njemačkog luteranskog pastora i teologa, dr Dietricha Bonhoeffera, mučenika vjere, žrtve nacističkog terora, na primjer) koji su se borili ili izgubili živote u antifašističkim redovima.
Isus iz Nazareta reče: Neka svatko tko digne ruku na Židova (ili Srbina, ili Roma, ili Bošnjaka, ili Hrvata...) zna da je udario mene osobno. Što nam je preostalo? Neka se vidi kakvi smo. Ali neka se zna da možemo biti bolji.