Intervju s njemačkim državnim ministrom Gernotom Erlerom, koji su "Nezavisne" objavile u subotnjem broju, trebalo je da bude samo jedan od intervjua kakvi se svakodnevno objavljuju u raznim bh. medijima.
Političari, predstavnici međunarodne administracije u BiH, privrednici, ambasadori i mnogi drugi nešto kažu o nekoj temi, to se neko vrijeme vrti u medijima, a nakon toga sve vrlo brzo padne u zaborav. Da je takav bio i ovaj, nakon nekoliko dana niko ga se više ne bi ni sjećao. Međutim, ovaj put je jedan visokorangirani njemački političar odlučio da glasno kaže ono što već i vrapci na grani znaju.
"Jako je loše kada se to (nepoštivanja procedura) dešava s takvim institucijama koje djelimično stoje pod kontrolom i uticajem OHR-a i međunarodne zajednice, koje se moraju posebno striktno držati pravila. Zbog toga smo nezadovoljni načinom na koji je to (postupak u vezi s prijavom zbog zgrade Vlade) provedeno", rekao je ministar Erler.
Neko kome ova izjava nije odgovarala, da li politički ili iz nekog drugog razloga, dosjetio se da ako intervju bude predstavljen lažnim i pošalje takvo saopštenje, onda ni ministar Erler nije rekao to što je rekao, i problem je riješen.
Ali kada se ispostavilo da postoji i audio-zapis i nije više bilo moguće negirati intervju, onda se neko sjetio da prikaže da je intervju bio namijenjen za Deutsche Welle. Prije početka intervjua neobavezno smo pričali o tome da ja radim i kao dopisnik DW, pa je neko iz Ambasade "utvrdio" da su ministar Erler i saradnici, u stvari, mislili da je i intervju rađen za DW.
Ono što je u stvari začuđujuće, neobjašnjivo i neshvatljivo za jednu tako uglednu instituciju poput njemačke ambasade je da se niko nije sjetio da me kao autora intervjua nazove ili da nazove u redakciju "Nezavisnih" i pokuša utvrditi tačne činjenice.
Da su to uradili saznali bi da je intervju putem telefona tražen isključivo za "Nezavisne novine". Da su nazvali, mogli su dobiti audio-zapis, koji smo kasnije stavili na uvid javnosti, na kojem se jasno čuje naša zahvala gospodinu Erleru "za intervju za naše novine", na šta on odgovara: "Ich mach das gerne" (rado to činim).
Da su nazvali, podsjetili bismo ih da je sa mnom došao fotoreporter "Nezavisnih novina" i uredno fotografisao ministra Erlera za naš list. Jer da je intervju rađen za Radio DW, zašto bi neko u Ambasadi odobrio prisustvo fotoreportera? Da su nazvali uputili bismo ih na Ministarstvo spoljnih poslova BiH, kojem smo iz redakcije "Nezavisnih" 6. marta 2009. godine poslali mejl da bismo ih pitali kada dolazi njemačka delegacija, kako bismo vidjeli kada bi bio zgodan trenutak da kontaktiramo Ambasadu i pitamo za intervju. Na naš mejl smo iz Ministarstva uredno dobili odgovor, u 16.50 istog dana, o terminima i susretima ministra Erlera u Sarajevu i Banjaluci.
Da su nazvali, saznali bi da sam nakon što je potvrđen termin za intervju uredno poslao mejl redakciji DW i obavijestio ih da radim intervju s ministrom Erlerom za "Nezavisne", pa ako imaju pitanja za njega da mi ih pošalju mejlom.
Ali, za koga je intervju dat uopšte nije suštinsko pitanje. Glavno pitanje je da li bi intervju drugačije izgledao da je dat za neki drugi medij? Da li njemački funkcioneri na ista pitanja odgovaraju različito u odnosu na medij?
Da li je zbog odgovora koji je dao ministar neko iz Ambasade mogao bez imalo odgovornosti da saopšti da je intervju lažan i misli da je time riješio problem? Ovaj potez pokušaj je da se "Nezavisnim" nanese šteta u profesionalnom smislu, ali je u stvari službenik koji je oklevetao "Nezavisne" i mene kao novinara napravio ogromnu blamažu za njemačku ambasadu u BiH i Ministarstvo inostranih poslova Njemačke.
Zbog toga Ambasada Njemačke mora jasno da se ogradi od svojih službenika koji su je doveli u ovakvu situaciju. I upravo zbog istine i zaštite profesije njemačka ambasada treba javno da se izvini "Nezavisnim novinama" i meni kao autoru intervjua. Nakon svega, normalan čovjek se pita kako je moguće da neko samo tako kaže da je intervju lažan i misli da je time riješio problem? Pa odgovor je zato što nije očekivao nikakvu reakciju. Poučeni uobičajenom reakcijom bh. građana kada se namršti neko čelo iz neke od ambasada, nije bilo baš nikakvog razloga ne očekivati da se tako ne desi i ovog puta.
Neka neko navede jedan primjer, bilo kada, u bilo kojem periodu, da smo mi sami, ljudi u BiH, odlučili o nečemu, a da neko nije donosio odluke umjesto nas ili da nas neko nije huškao jedne na druge, bilo s istoka ili sa zapada ili bilo koje druge strane svijeta? Uvijek neki bečki i berlinski kongresi, Dejtoni i pariske konferencije odlučuju u ime nas, dok se stranci u BiH ponašaju kao gubernatori u afričkim kolonijama iz 19. vijeka.
Mi mislimo da smo jedni drugima najveći neprijatelji, jer nas drugi izvana, i bliži i dalji susjedi, uporno ubjeđuju da mi ne možemo živjeti ako neko ne upravlja nama. Jer kada bismo mi, građani Bosne i Hercegovine - Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ostali sami u ovoj zemlji i konačno se jednom suočili jedni sa drugima, bez "medijatora", bez ikoga izvana, bili bismo suočeni ili da ratujemo do istrebljenja ili da konačno shvatimo da nemamo drugog izbora nego da živimo zajedno. Mi nismo divljaci, mi ne bismo sami nikad odabrali da ratujemo. Ako ikad svane taj dan, tada ćemo shvatiti da nemamo nikog na ovom svijetu, baš nikog, osim jedni druge.