Stipe Mesić odbrojava posljednje dane svog drugog mandata na Pantovčaku. Prošle sedmice boravio je u oproštajnoj predsjedničkoj posjeti BiH, zemlji koju Stjepan Mesić, kako sam voli da kaže u Sarajevu, voli, poštuje i za koju se bori još od 1993. godine. Do tada se valjda sa Franjom Tuđmanom svojski trudio da je razbije na tri nacionalne jedinice. No, dobro.
Stipe Mesić izabran je za drugog predsjednika Hrvatske u februaru 2000. godine. Bio sam prvi novinar iz BiH koji je sa Mesićem uradio intervju nakon što je preuzeo dužnost predsjednika i to tamo negdje krajem marta, pred njegovu prvu zvaničnu posjetu BiH.
Tada, tokom tog intervjua, koji je objavljen u davno ugašenom banjalučkom nedjeljniku "Republika", Mesić mi je djelovao kao racionalan, pragmatičan političar, osvježenje na političkoj regionalnoj sceni.
Zaklinjao se u ravnopravnost Srba u Hrvatskoj ne isključujući ni mogućnost da im se vrati status konstitutivnog naroda u Ustavu, pozivajući ih na povratak, a odnos Srba Hrvata je upoređivao sa odnosom Francuza i Nijemaca tvrdeći da će upravo taj odnos biti motor koji će gurati region u Evropsku uniju.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, njegov stav je bio jasan da Dejton mora biti implementiran. I tačka.
"Svojevremeno, Hrvatska je imala odnos sa dijelom BiH, a to je Herceg Bosna, i bile su ambicije da se sa Federacijom BiH uđe u konfederalni odnos. Nisam za takav pristup. Samo sa jedinstvenom BiH mi možemo rješavati otvorena pitanja i, jasno, samo pod jednim uvjetom, da se provede Dejtonski sporazum", govorio je tada Mesić čvrsto obećavajući da će posjetiti i Banjaluku.
"Uskoro ću posjetiti Republiku Srpsku. Ja sam vlastima Republike Srpske i biskupu Franji Komarici obećao da ću doći. Gledaću da to bude što prije", tvrdio je Meseć. Prošlo je od tada više od devet godina, evo, čitava dva mandata, a Mesić nije održao to obećanje. Ali, zato u svojoj međunarodnoj političkoj retorici nije propuštao priliku da zakida, ukida i osporava Republiku Srpsku, dok je na unutrašnjem, hrvatskom planu "zaratio" sa svim biskupima, pa je nedavno završio kod pape u Vatikanu moleći ga za primirje.
Danas se s pravom može reći da je Stipe Mesić politički šarlatan kojeg ozbiljno više ne doživljava čak ni dobar dio zvaničnog Sarajeva. Jer, kako je drugačije moguće shvatiti njegovu izjavu po kojoj izjednačava situaciju u BiH sa stanjem u poluraspadnutoj Jugoslaviji, kojoj je on bio na čelu prije 19 godina.
"Kad sam bio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, ona je bila u krizi. Tražio se novi politički dogovor, koji je bio nemoguć, jer ga Milošević nije želio. On je želio 63 odsto BiH i četvrtinu Hrvatske. On je to pokušao uz pomoć topova i tenkova. Danas ima političara koji žele te ciljeve da ostvaruju na drugi način - žele da se umori međunarodna zajednica. Zna se ko su ti političari. Milorad Dodik. Svijet je vjerovao Miloševiću da se bori za Jugoslaviju. A on ju je razarao svim sredstvima. Danas, sve što traži Milorad Dodik, Evropa prihvata, a to što on traži, jeste razbijanje BiH", izgovorio je Mesić u jednom dahu.
Čovjek koji se proslavio devedesetih u hrvatskoj javnosti rečenicom "da ide u Beograd kako bi bio posljednji predsjednik Jugoslavije" danas sasvim pri zdravoj pameti tvrdi da se on svojski zalagao da ta država opstane, ali ju je, eto, Milošević rasturio.
Usput je očitao i lekciju Borisu Tadiću, predsjedniku Srbije, čudeći se kako Tadić može biti toliki licemjer i istovremeno podržavati cjelovitu BiH i politiku Milorada Dodika.
"Jesu li te stvari sukladne", pita se Mesić dodajući da su "novi sukobi mogući ako bi neko nastavio insistirati na razbijanju BiH" ujedno tražeći političku eliminaciju premijera RS te hrabreći preplašene bošnjačke lidere.
"Nemojte misliti da će zbog te politike propasti BiH. Ona će opstati, samo što će zbog toga zastati na putu za EU i kasnije ostvariti strateške ciljeve. Jer Hrvatska je garant Dejtona", kaže Mesić. A za ovo "garant Dejtona" ne treba očekivati saopštenje iz Kabineta Harisa Silajdžića kojim se taj status negira i Srbiji.
Ako Mesića ni dobar dio bošnjačkih političara više ne doživljava ozbiljno, hrvatski političari u BiH ga ne doživljavaju nikako. Jer na svojoj koži su najbolje osjetili rezultate njegove politike. On je u potpunosti zaboravio da je Hrvatska potpisnica Vašingtonskog sporazuma, prema kojem je formirana Federacija BiH te da po tome ima obavezu da osigura potpunu ravnopravnost Hrvatima u BiH. Ne. Mesić hrvatskom pitanju uglavnom ne pridaje nikakvu važnost. Ono za njega ne postoji. Jer Mesiću ne pada na pamet da se zbog šačice Hercegovaca, ili nekoliko gradića u Lašvanskoj dolini odrekne svog ratnog druga Harisa Silajdžića.
Sve bude pa prođe. Mesić nije dočekao da za svog mandata nekakva međunarodna sila ili arbitraža, koju je toliko puta zazivao, ukine njemu tako mrzak onaj manji za dva odsto entitet.
Odlazi s mjesta predsjednika u političku istoriju koja će ga pamtiti uglavnom po onome što je radio početkom devedesetih u Beogradu, jer za deset godina na Pantovčaku nije uradio gotovo ništa značajno. Mogao bi biti upamćen jedino kao pokrovitelj kriminalnih likova iz zagrebačkog podzemlja i medijskih tajkuna koji su danas ili mrtvi ili u zatvoru.
Početkom sljedeće godine, kada preda predsjednički tron, teško da će kome u Hrvatskoj nedostajati i Mesićev salonski antifašizam kojeg se sjetio u zadnjoj godini svog mandata posjećujući uglavnom srušene komunističke spomenike i dodvoravajući se još živim partizanima na njihovim skupovima pozdravima tipa "drugarice i drugovi".
U stvari, Mesić neće puno nedostajati nikom, osim Harisu Silajdžiću, koji i sam u političku istoriju, sve su prilike, odlazi nakon izbora u oktobru iduće godine.
I to je sve. Zbogom, Mesiću!