Priče o novim ratovima i otcjepljenju, valjda u nedostatku konkretnih, životnih problema, svako malo se narodima u BiH serviraju s političkih visina i onda danima traju verbalni sukobi i nadmudrivanja o tome ko bi ponovo uzeo pušku da brani državu ili entitet.
Najnoviju epizodu o ratu režirao je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić tvrdnjom kako će u slučaju da Milorad Dodik pokuša ispuniti svoje obećanje o samostalnosti Republike Srpske, "svako kome je stalo do ove države uzeti oružje da to spriječi, ukljujučujući i njega samog". Dodik je spremno dočekao lopticu koju mu je nabacio Komšić pa izjavio da je predsjedavajući Predsjedništva svojom tvrdnjom dokazao da i sam sumnja u BiH.
Zveckanje oružjem, bez obzira na to koliko je Dodiku, a posebno Komšiću kao lideru novoosnovane partije, neophodna promocija, nije mudra politička igra u zemlji u kojoj još hiljade porodica nisu pronašle kosti svojih srodnika ubijenih u proteklom ratu. U politici važe pravila koja nemaju previše veze s ljudskošću i moralom i po tome BiH nije neki izuzetak. Izbori su blizu, a birače treba nečim pridobiti. Stoga je Komšić, kao predsjednik Demokratske fronte u izgradnji, zavrnuo rukave i odlučio da opet on, kao u vrijeme napuštanja SDP-a ili "državničkih" prijetnji Srbiji da će dobiti po prstima, bude vijest dana, sedmice i mjeseca. I uspio je. Zahtjev u svijetu proslavljenog režisera Emira Kusturice da mu Oružane snage BiH ustupe opremu za snimanje njegovog najnovijeg filma došao je u najboljem momentu za Komšića, koji je bio potpuno iščezao iz medija nakon što je održao osnivačku sjednicu Skupštine svoje Fronte. Ne da Komšić Kusturici opremu i oružje. Nema on, navodno, ništa lično protiv Kusturice ("Genijalan je umjetnik, ali i nula od čovjeka", kaže), nego samo hoće da se ispoštuju procedure pri odobravanju upotrebe resursa Oružanih snaga BiH. Poptuno logično objašnjenje. Još da je i principijelno, sreći u nas ne bi bilo kraja.
Da je Komšić nedosljedan u odbrani zakonskih procedura, vidjeli smo kad je vojna oprema ranije (besplatno) posuđivana drugim filmskim ekipama što su ideje crpjele iz ratom uništene BiH. Da je njegova principijelnost u slučaju "Kusturica" hinjena, dokazao je i sam objašnjenjem kako, nakon što se ispoštuju neophodni propisi, nema ništa protiv ustupanja opreme osim u slučaju da se u filmu veličaju fašizam, šovinizam... Dakle, Komšić "samo" zagovara zakonitost, ali i pravo da on ocjenjuje vrijednost filma u nastajanju i da, nakon vlastite prosudbe, odluči može li genijalac i nula od čovjeka nastaviti svoj rediteljski posao. Slično je nešto radio Gavrilo Grahovac, bivši ministar kulture Federacije BiH, zabranivši holivudskoj divi Anđelini Džoli da svoj film snima na području ovog entiteta jer njeno djelo navodno vrijeđa u ratu silovane Bošnjakinje. Anđelina je, nakon što je takođe dobila opremu Oružanih snaga BiH, svoj posao završila (kvalitet je diskutabilan, no ukusi su subjektivna, a ne činjenična stvar), a Gavrilo Grahovac... Zna li iko gdje je on danas? Je li politički živ? Odgovorima na ova pitanja trebalo bi da se pozabavi Komšić dok uživa u prividnoj slavi stvorenoj tako što se umiješao u tuđi posao u vezi s (ne)odobravanjem Kusturičinog zahtjeva.
Od nekoga ko tvrdi da je državu spreman braniti ponovnim uzimanjem puške (od koga i od čega je braniti, od opšte bijede i bezakonja, možda?) logično je bilo očekivati da zabrani besplatno ustupanje materijalnih resursa vojske, kojoj je sa još dvojicom članova Predsjedništva BiH vrhovni zapovjednik. U situaciji kad narodi u BiH, voljeli Anđelinu ili Emira, muku muče s požarima, Oružane snage im mogu poslati cijela dva helikoptera u pomoć. Za osposobljavanje ostalih letjelica ili kupovinu novih u budžetu Ministarstva odbrane novca nema (i) zato što imenovni i izabrani javnim resursima raspolažu po vlastitom nahođenju, vodeći se ličnim emocijama i interesima.
Bez obzira na to ko je privatvno slab na lijepu Anđelinu ili alergičan na "izdajnika" Emira, ova država ne može si priuštiti luksuz da im ne naplaćuje vojnu opremu i angažovanje vojnika, za čiju je i ishranu donedavno falilo novca. Patriotizam nije populističko dodvoravanje potencijalnim biračima koji Kusturici ne mogu oprostiti što se priklonio srpskoj, a ne bošnjačkoj političkoj eliti ili protežiranje filmskih autora i autorica s kojima se neko mogao družiti i fotografisati u zgradi Predsjedništva BiH. Patriotizam je dosljedno provođenje zakona države, koju navodno branite, i čuvanje njenih dobara. Patriotizam nije sluđivanje naroda, konstutitivnih i onih ostalih, pričom o potencijalnom novom ratu. Ljubav prema domovini nemoguće je gajiti ako istovremeno na mržnju nagovarate njene stanovnike, od kojih većina još tek životari mada je rat davno završen.
"Najveći neprijatelji ljudima u BiH su nezapsolenost i siromaštvo", poručiše prije koji dan načelnik opštine Gradiška i poglavar Islamske zajednice u BiH.
Rekoše da su se bez problema usaglasili o ovoj ocjeni. Očigledno im komunikaciju nije ometalo to što jedan govori srpskim, a drugi bosanskim jezikom, koji, ako je vjerovati Dodiku, uopšte ne postoji. No, Dodika i Komšića vode pravila tipična za politiku, koja je kod nas svjetlosnim godinama udaljena od konkretnih živih bića čiji je glas važan tek svake dvije, izborne godine.