Picassova velika kompozicija Guernica (1937), nastala nakon što je 27. travnja 1937. u njemačkom zračnom napadu, a u službi Francove armade, razoren istoimeni baskijski grad u blizini Bilbaa i kojom je prigodom ubijeno više od 2.000 ljudi, već je više od sedamdeset godina ponajsnažniji likovni, općenito umjetnički, pa i opći simbol ratnog zvjerstva.
Sva stoljeća prije nje i svi ratovi poslije nje u njoj su, u toj kompoziciji i u njemu su, u tom simbolu, čudesno sublimirani. Ratovi i strašni zločini počinjeni u njima dobivali su i tijekom desetljeća i druge snažne umjetničke refleksije, osobito u književnosti, ali s Guernicom se, kao simbolom što ga znači rat i zločin, s njezinom ekspresijom, do danas ništa nije moglo usporediti, pa čak ni najveća i najpoznatija od književnih djela koja tretiraju rat, primjrice Tolstojev Rat i mir, pa ni toliko popularna Hemingwayeva djela iz rata kad je nastala čuvena Picassova kompozicija. Ta djela, pa ni Rat i mir u ovom smislu nemaju onu tako nužno dramatičnu notu zločina nad civilima, zločina u kratkom vremenu i, nadasve, nemaju onaj famosus koji u sebi nosi, općenito, likovnost Picassova djela.
Ne poredeći neusporedivo, ovdje akcentirajući izvanrednu likovnu izložbu Halila Tikveše i Safeta Zeca u sarajevskom Collegiumu artisticumu ipak i s razlogom asociramo na jedno od najznamenitijih djela svjetske likovnosti.
Naime, u jednom od hramova bosanskohercegovačke likovnosti od 10. srpnja do 25. kolovoza postavljena je impresivna likovna izložna pod naslovom "11. juli. Evropski dan sjećanja na genocid u Srebrenici". Daleko od dnevne i ideološke buke, daleko od svakog nacionalno-populističkog kiča, od tribalističkih manifestacija etno-konfesionalnoga i mazohističko-viktimološkoga cmizdrenja, čemu smo na ovim prostorima tako vjernički odani, nijemo, a tako sugestivno, sa snažnim energetskim nabojem, s likovnošću kakve se ne bi postidjele ni najelitnije galerije u svijetu, šute i govore platna, kompozicije, asamblaže i instalacije dvojice ponajznačajnijih bosanskih i bošnjačkih likovnih autora današnjice.
Zecova (1943) smo platna već ranije imali priliku vidjeti, pa se sad u tišini Skenderije iznova osvjedočujemo kako drama svijeta iz kojeg inspiracijski dolaze (Srebrenica) ne samo da ne gubi na snazi, nego svakodnevno postaje sve jača i prerasta u guernikanski simbol naših prostora. Drama Golgote tako snažno upisana u dominantne i dominirajuće geste lica i ruku ekspresivno poopćava patnju fiksiranih pojedinaca do svevremenske i sveprostorne čitljivosti. Do simbola koji ispisan majstorskim rukopisom vrsna umjetnika vrišti u nebo.
S druge, pak, strane, Halil Tikveša, briljantni grafičar, rafinirani likovnjak, pjesnik južnih pejzaža, svoj je titravi temperament juga pretočio u, doslovce, guernikanske kompozicije, velike kolaže, asamblaže i instalacije, oživljujući nestali i(li) uništeni ili barem sustavno uništavani svijet (Počitelja i Stoca), vlastitog mikrokozmosa i sastavljajući ga iznova od fragmenata koji sad, gle paradoksa (!), još intenzivnije žive ili - još intenzivnije simboliziraju svijet u kojemu su živjeli, umirali i sad umjetnički uskrsavaju. I dok je Zec, barem što se mene tiče, već viđen, "uživo" viđen, i ranije pohranjen u moju memorijsku karticu, Tikveša mi se, premda sam neke, doduše reprodukcije njegovih novijih radova već vidio (Revija slobodne misli 99), pokazao potpuno novim, s čudesnim energetskim potencijalom koji je "uživo" i te kako opipljiv, s fascinantnom kreativnošću, hrabrom inovativnošću, koju tim impresivnijom čine njegove nimalo mladalačke godine (rođen je 1935!).
Pogledati izložbu otišao sam kad sam očekivao susresti najmanje ljudi, ionako bježeći od buke i bijesa vremena koje uništava sakrosanktnost svega čega se dotakne, i uvjerio sam se kako su prostori Collegiuma artisticuma ispunjeni energijom, silnim umjetničkim elektricitetom kakav dugo, dugo nije isijavao iz umjetničkih, likovnih djela u ovom ambijentu. Ako svako od ovih djela i sva zajedno, ponaosob od svakog autora i obojice u cjelini, nisu naša Guernica ili Guernica našega doba, onda doista ne znam što to jest i što može biti. A, ponavljam, asociranje na Guernicu nije nimalo slučajno i ne samo zbog tako transparentnog simbola. Namjerno je, Guernicu, pritom odbijam nacionalno atribuirati, jer imam previše poštovanja i za Picassovo imenovanje, ali i za potpise pod djela, a koje su uz svoja umjetnička ostvarenja ili pod svoje umjetnine stavili Halil Tikveša i Safet Zec.
Nisam sretan, dapače sam silno ljudski, intelektualno i moralno postiđen, zbog onoga što je ova djela inspiriralo i najposlije proizvelo. Ali sam sretan, čak osobito ponosan što ova djela sad postoje i čine čast likovnosti i kulturi svijeta kojemu pripadam i koji je moj, cijeli i sav moj. I što svjedoče, premda to umjetnosti niti je zadaća niti obveza, niti posao... Sretan sam i što je barem likovna umjetnost u nas pokazala da je svjetska, što je našla načina odmaknuti se, čak se snažno distancirati, već svojim postojanjem (!) od agresivnog nacionalnog kiča i viktimološke patetike što naplavljuju naš javni diskurs. Što su najbolji u toj umjetnosti našli način progovoriti autentičnim glasom, raskošnom imaginacijom, superiornom kreativnošću i simbolikom.