Skoro su na televiziji prikazivani filmovi Lepe Brene, sa glumcima iz "Audicije" kao podsjećanje na bezbrižnost, ali i "Šovinističke farse" kao najave dolazećih verbalnih i drugih rasprava. Brena pjeva - oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, setna mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka. U "Vremenu" čitam sjećanja autora predratne emisije "Umijeće življenja", koja je pravljena u Sarajevu, u nezavisnoj produkciji. Pričaju Mirjana Bobić-Mojsilović, Dragan Babić i Aleksandar Tijanić kako su sa nonšalantnom naivnošću pravili vrcave intervjue sa učesnicima koji su uskoro postali akteri krvavih ratova. Emisija je išla tokom 1991. godine, do početka maja, dakle, godinu dana prije nego je počeo rat u BiH. Majskog dana troje autora, do tada rado viđanih u Sarajevu, samom srećom su preživjeli linč organizovanih napadača i jedva izvukli živu glavu iz tada i sada multietničkog muslimanskog grada. Nekako su uspjeli da se izvuku iz Sarajeva i pređu u Srbiju, Mirjana je rekla da zaustave automobil: "Onda sam izašla napolje i bukvalno poljubila srpsku zemlju. I nikada više nisam otišla u Sarajevo." Dragan Babić kaže da je jugoslovenstvo umrlo u Sarajevu. Zadnjim ratom jugoslovenstvo je umrlo i nikada se više neće vratiti na taj način, ali je ostalo mnogo Jugoslovena, kao nacije u sjećanju.
Još jedna sarajevska politička priča me podsjetila na tu nacionalnost u sjećanjima. Putem blaćenja drugačijeg i drugog, na tapetu je odavno Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. Zbog stalnog preglasavanja hrvatskih predstavnika u Vladi i Parlamentu Federacije, Čović opravdano i legitimno zahtijeva teritorijalnu organizaciju kojom će prestati majorizacija Hrvata od strane bošnjačkih političkih predstavnika. Pored Čovića, takve stavove iznose i drugi hrvatski predstavnici u BiH, ali sve češće i političari iz Hrvatske. Ipak, meta je samo Čović. Sarajevski mediji ne mogu mu suprotstaviti nikakve argumente, pa ga prikazuju kao prevrtljivca koji ne može štititi nacionalne interese Hrvata u BiH. Krunski dokaz nalaze u njegovoj jugoprošlosti. Tako su mu iščačkali i objavili prijavni list za upis na fakultet 1975. godine, kada je naveo da je po nacionalnosti Jugosloven, a na kraju se još i potpisao ćirilicom. Nema potrebe da branim ni sebe, ni Čovića, ni da se stidim bilo čega što je dio mene, bez obzira što su se neke stvari pokazale ispravnijim u pripovijedanjima Ive Andrića, nego kod nas dvojice.
Ja mogu obrazložiti svoj ponos na period u kome sam se na tri popisa stanovništva - 1971, 1981. i 1991. godine izjašnjavao kao Jugosloven. Moja zemlja je bila jedinstvena po bogatstvu različitosti na relativno malom prostoru. Geografija je bila izdašna, pa su prirodna bogatstva Jugoslavije doprinosila njenoj raznolikosti. Još veće je bilo bogatstvo u ljudima i narodima, jezicima, religijama, kulturi i običajima koji su bili raznoliki i kod pripadnika istog naroda. Što se tiče pisma, kada čitam neki tekst, pa ga odložim, ne pamtim da li je pisan ćirilicom ili latinicom. Nekada su bh. novine imale jednu stranu latinicom, drugu ćirilicom i nije smetalo. Ja se potpisujem latinicom, jer sam to pismo prvo učio u školi. Ćirilicu sam učio u drugom razredu, ali sam srpske junačke pjesme znao i prije škole. Učila me njima nepismena baka, pa je i to dio moga odrastanja.
U mnogo čemu Jugoslavija je bila zlatno doba. Uprkos ogromnim ljudskim žrtvama i razaranjima u Drugom svjetskom ratu, poslijeratni razvoj Jugoslavije bio je primjer za udžbenike. U tom periodu, od zapuštene i zaostale zemlje, stigla je do srednjerazvijene evropske države. Nije to bio samo ekonomski razvoj, već su bili visoki dometi u kulturi, umjetnosti, nauci, sportu i spoljnoj politici. Zavist koju mi sada imamo prema novim istočnim članicama Evropske unije, one su imale prema Jugoslaviji, njenoj privrednoj strukturi i ekonomiji, standardu i ljudskim pravima. Da, upravo tako - pravu na obrazovanje, rad i stručno usavršavanje, upravljanje društvenim kapitalom, pravu na besplatno liječenje, pravu na stan, kretanje, putovanja i pasoš bez viza. Ono što i danas koristimo, najvećim dijelom je nastalo u Titovoj Jugoslaviji: energetika, saobraćajna infrastruktura, industrija (nažalost, vrlo malo od bivših kapaciteta), obrazovne i zdravstvene ustanove i stanovi. Čak i znanje sadašnjih generacija kao korisni kapital sticano je u tom periodu. Ta Jugoslavija je razdrobljena u lakat-prkno države koje još nisu dostigle njene ekonomske parametre, a politički značaj neće nikada. Ostaće samo pileća sitnež u tuđoj čorbi.
Nažalost, i istorija je bila izdašna, pa je jugoslovenski prostor kroz vijekove proizvodio višak istorije, kako je rekao neki cinik. Tako su nestali i Jugosloveni, a ja neću da me pišu kao pripadnika ostalih. Tako ću kao Srbin po rođenju postati i Srbin po određenju. Iako se smatralo da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno, u svakom popisu je stajala odrednica: nacionalnost. Svako se mogao izjasniti ili ne izjasniti, baš onako kako će to biti i u predstojećem popisu u Republici Srpskoj. To je neotuđivo pravo slobodnih ljudi, baš kao i izjašnjavanje na referendumu, koji predstoji o odlukama neizabranog stranca - visokog predstavnika.
Umiranje jugoslovenstva je posljedica ratova za uništenje Jugoslavije. Da bi kao ostatak Jugoslavije opstala u avnojevskim granicama, u Dejtonu je stvorena Bosna i Hercegovina. Zato može postojati samo kao višenacionalna država, etnički određena i tako uređena. Za Bošnjake i Hrvate kroz ustavnu rekonstrukciju Vašingtonske dvoetničke muslimansko-hrvatske federacije, uz Dejtonom međunarodno potvrđenu Republiku Srpsku. To bi bila potvrda konstitutivnosti naroda kroz federalne jedinice, a ljudska prava pripadaju svima. Bilo bi ojačano međusobno povjerenje i nacionalna sigurnost svih naroda, a BiH bi sigurnije krenula u evropske, ali i unutrašnje integracije. Stabilnost i trajnost svake države nakon građanskog rata zasniva se na pomirenju i povjerenju, a ne na protivpravnom okupatorskom i uzurpatorskom djelovanju OHR-a, suprotnog interesima BiH. Neće biti BiH kao centralizovane, a time nacionalne države Bošnjaka, kao što ne ide stvaranje nacije "Bosanci". Među Srbima i Hrvatima nema više dobronamjerno naivnih koji bi bili samo Bosanci.
Nema ni moje zemlje Jugoslavije koju sam volio, ni Bosne i Hercegovine, kakvom sam se ponosio i zbog koje sam se nakon studija vratio iz Beograda. Neće ih ni biti.