Došla je kada je buknuo rat, sa kćerkom, pre i posle nje hiljade ih je dolazilo u Sloveniju. Neki su otišli dalje, neki su čekali mir i vratili se, neki su ostali. Hiljade sudbina, hiljade priča. Muža nikada ne pominje, a i ne pitamo. Izgubio se u vihoru. Ima kćerku. Studira, kaže s ponosom. Imala je posao u fabrici, ali ga nema više. Tranzicija, novi vlasnik, proizvodnja se ne isplati. Sada pomaže po kućama.
Dobra je, brza i uvek vesela. Ima stan, dete je dobro, zdrava je. Ponekad se razljutim jer dolazi vrlo rano, a ja još u polusnu. Onda mi je žao. Možda ovog leta posetim rođake tamo dole, kaže i ovog proleća. A u isto vreme istakne da su zapravo dalji rođaci. I ovog leta neće otići tamo dole, u jedno selo negde kod Bihaća, koje živi još samo u njenim uspomenama.
Uvek me pita kako je tamo u Bosni i Hercegovini. Ja joj pričam o njenim brdima, rekama, pričam o dobrim ljudima koje sam sreo, o gostoprimstvu i otvorenosti. Vidim, drago joj je. Ima i problema, kažem ponekad. A o tome neće da priča ili kaže kratko da su problemi svuda i da treba živeti i raditi.
Nikada nisam čuo da je neko kriv za njenu sudbinu, ni rodbina, ni komšije, ni narodi ni međunarodna zajednica. Evo desilo se, kaže. Primer hrabre žene koja zna da sve zavisi samo od nje same i njenih ruku.
Osmi mart je, ovako, poluradni dan. Nekad se slavio kao Dan radnih žena, a bio je i ideološka zamena za hrišćanski majčin, koga Katolička crkva slavi 25. marta. Uvek sam se pitao zašto se daje oznaka radne žene. Jer, kako sam ja shvatao svet oko sebe, sve žene su nešto radile. A učiteljice, tada drugarice u školi, to su objašnjavale ideološkom floskulom o radnicima koji grade socijalizam. Onda mi je došla slika maglenih zimskih jutara. Slika žena koje su ustajale u četiri ujutro i dolazile u fabriku u šest, a pre toga nosile bebe uvijene u ćebad u fabrički vrtić. A u dva istim putem vraćale se kućama.
Došao 8. mart. Tada su dobile svaka po karanfil i bolji doručak.
Osmi mart je postao nekakav stereotip za ravnopravnost žena, za crvenu ružu i karanfil. Svakako je suština međunarodnog praznika žena savim drukčija. Pre svega, radi se o ostvarenju socijalističkih snova kraja 19. i početka 20. veka da postanu i žene ravnopravni subjekti društva i u politici i u ekonomiji i u životu.
Posle sto godina žene su još diskriminisane i u najrazvijenijem svetu, često su žrtve nasilja i u porodici, često su lošije plaćane za isti rad nego njihove muške kolege. A i najveće su žrtve kriza i ratova. U Bosni i Hercegovini kada se prave dogovori i planovi budućnosti trebalo bi političari prvo da pomisle na hiljade majki, supruga, kćerki kojima niko ne nosi ni crvene karanfile ni crvene ruže.
Ove žene su izgubile sve. I traže samo da znaju gde su im nestali njihovi ljudi, zašto ih nema i ko je kriv. Zato je necivilizacijski manipulisati njihovom patnjom. Neka se samo, po pravu i pravdi, odgovori na njihova pitanja. To je njihovo osnovno ljudsko pravo, njihovo lično pravo da pružaju ruku pomirenja ženama na drugoj strani iste reke. Stereotipi o karakteru nacija koje javno siju neodgovorni predstavnici pojedinih elita mute ovu reku i produžavaju patnje žrtava.
Produžavaju i patnje onih starica Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Zenice, Tuzle i drugih gradova širom regiona, koje žive od toga da traže po kontejnerima, onako, polutajno, parče starog hleba. Uprkos tome što je 8. mart.
Rešenje - vrlo jednostavno. Kada vidim plamen u dimnjacima Rafinerije Brod, kada se budem vozo od Banjaluke do Sarajeva autoputem, tada će biti jasno da žrtve tih žena nisu bile uzaludne. Tada će, možda, i ona žena s početka ovog zapisa, ipak, krenuti na put.