Od tri najpoznatija i najsudbonosnija zida u povijesti (Kineski zid, Zid plača i Berlinski zid), ovaj je potonji posljednjih dana bio u središtu pozornosti.
Kažem ovih dana, jer se obilježavala dvadeseta obljetnica njegova rušenja, ali je on vjerojatno najsudbonosniji zid (simbol!) ne samo cijelog prošlog stoljeća, nego promatrano i u mnogo većem odsječku povijesti. On je od zida gluposti, besmisla, podjela, neslobode, straha, terora, smrti, zla... postao simbolom ideološke i civilizacijske inferiornosti koja nema rješenja osim ubilačkim zabranama priznati svoju nemoć i najgrubljim terorom nad svojim građanima demonstrirati svoju "snagu"! Bio je to ponajprije i ponajviše zid straha ideološkog Istoka od mnogovrsno superiornijeg Zapada, kamo je htio pobjeći gotovo svaki od građana tog i takvog Istoka. Bio je to zid "čuvanja" svojih građana od suočenja sa željenim, za njih svakako - boljim i nedostižnim. Zid "uvjeravanja" svih onih koji su htjeli nešto drugo da je ovo "naše" najbolji mogući svijet i da ih mi u stvari zidom branimo od civilizacijskih zala kao što su coca-cola, žvakaća guma, farmerice, najlon čarape i slične stvari kao pars pro toto onoga željenog ili sanjanog socijalnog blagostanja, slobode i tko zna već kojih sve stvarnih vrijednosti i iluzija.
I pao je jedan veliki zid, a s njim i kukavička civilizacija o čijoj se neodrživosti sve znalo, osim točnog roka trajanja. I kad se zid i ta civilizacija terora srušila, s njom nisu nestali i fizički zabrani i ograničenja. Jer, zidovi nisu samo fizička mjera zabrana, oni su mnogo više izraz mentalne granice ideologija, gluposti, ograničenja, netalentiranosti, straha od drugog i drukčijeg, koje pojedinci ili kolektiviteti žive kao svoju mjeru stvari. Čak se, gle paradoksa, zidovi novih podjela i dalje i sve više zidaju u svijetu. Nevjerojatno je kako čovjek malo uči i od vlastitih, a kamoli od tuđih grešaka. Kad je srušen jedan zid koji je dijelio Berlin na istočni i zapadni, već se potrudio naš mali prostor (zemlja), koji ima jedva stanovnika koliko danas objedinjeni Berlin, ponuditi svijetu istočni i zapadni Mostar, istočno i ono drugo Sarajevo, a podjele su narastale i umnožavale se kao gljive poslije kiše. Čak do te mjere da su iskarikirale i samu ideju (su)življenja, a kamoli urbane strukture koja bi trebala značiti viši civilizacijski stadij. Otišlo je to toliko daleko da smo skloni priznati kako je, čak i takav kakav je, Kusturica u svom balkanski pitoresknom izražavanju u pravu kad kaže da je "Sarajevo kao guzno crijevo" (a trebalo bi da je glavni grad nečega i samo se upinje da ga takvim svi počnu doživljavati!) iz kojeg je "čak i Sidran pobjegao". A što tek reći za još manji i još tješnji Mostar i sve druge naše ideološke i civilizacijske skučenosti, strahove i gluposti za koje bi nam trebala cijela knjiga da ih samo i taksativno pobrojimo.
Više od svih tih fizičkih zidova i podjela, rasle su i umnožavale se mentalne podjele, one koje su u ionako malim i tijesnim glavama, niskim i skučenim obzorima ljudi koji misle da sve znaju, granice njihova svijeta, pomaknute tek za jedno selo dalje od njihova, ili, u boljem slučaju, za jedan feud dalje od njihova... Njihove su granice ustvari granice njihova jezika (jer više od toga ne znaju!), pa i to tek dokle dobacuje njihova zavičajna prozodija... Oni se, budući da malo što ili ništa ne znaju, ponašaju kao smiješni rusko-istočnonjemački ideolozi (a živio sam četiri mjeseca u sjeni Zida i mogao bih satima o tome svjedočiti!) koji su umislili da zidom mogu mijenjati svijet i ako ne vraćati tijek vremena, onda ga barem zaustavljati, a ustvari su, silovanjem stvarnosti, tek odgađali neminovno, pogoršavajući tako iz dana u dan i svoje šanse i šanse onih koje su u vlastitim zabludama "branili" od promjena civilizacijske paradigme, koja je njima naočigled lomila svjetove.
Najposlije, završili su bezimeni na đubrištu povijesti, a o njihovoj osionosti s gnušanjem čitamo tek u sjajnoj književnosti. Da, jeste li potražili romane nove nobelovke?
Jedan je veliki zid srušen, pokazao se nemoćnim zaustavljati vrijeme kao i kineski ili kao što će to pokazati onaj što ga Izrael diže između sebe i Palestinaca... Jedan veliki i naizgled vječni zid je srušen, ali s njim ne i mentalna ograničenja onih kojima je danas demarkacijska linija marama na glavama muslimanskih žena, ili strah islamskog svijeta od suočenja s vlastitošću dok im frustrirani građani gledaju u Zapad kao u obećanu zemlju ili definitivni dohvat raja. Ideološki zid je srušen, ali mentalni zidovi katoličkih ideologa utvrđuju se na smiješnim tridentskim granicama kao da nikad nisu čuli za Drugi vatikanski sabor. Čak se rigidno disciplinira smještanjem u mentalne samice svakoga tko samo prstom upre na najobičnije, tako evidentne činjenice suvremenog svijeta. Što, pak, reći za sve one mentalne zidove što ih kao zabrane čuva u smislu i značenju svaka ortodoksija, fundamentalizam, ksenofobija... ili kako se sve ne zovu strahovi od novoga, drugoga, drukčijega...
Netko je jednom prigodom nimalo slučajno ustvrdio da "tko nema hrabrosti stvarati povijest, postat će njezin bijedni subjekt". U našem je slučaju čak i to "subjekt" daleko i nedohvatno, jer neprestano smo tek i samo puki objekt, bilo tuđih projekata bilo vlastitih gluposti i ograničenja. Smiješni i tragični istovremeno. Smiješni jer mislimo da smo netko, a tragični jer smo gotovo pa banalni nitko i ništa! Osim u vlastitoj iluziji!