Na predstavljanju najbližih suradnika novoga hrvatskoga predsjednika digla se kuka i motika protiv Ive Josipovića i moje malenkosti (među inima). Dok sam slušao proizvođača medijske histerije iz "Večernjeg lista", pitao sam se koliko puta još moram ponavljati da nisam ustaša, da volim Srbe, Židove, Rome i sve druge stradalnike NDH?
I odmah Vam se izvinjavam što se danas bavim samim sobom. Vidjet ćete da sam primoran. Neću ovdje i ne mogu komentirati stanovite polemike koje su nastale kada je predsjednik Ivo Josipović predstavio svoje najbliže suradnike. Ali sam javna osoba i sigurno je do Vas sitglo nešto što treba pojasniti. Izvučen je tom prilikom podatak da sam kao šesnaestogodišnjak u Buenos Airesu kamenovao jednu sinagogu. Jesam. I o tome sam sâm u nekoliko navrata pisao i govorio izražavajući kajanje.
Dogodilo se to prije 31 godinu. Danas sam sasvim druga osoba. O tome sam i ovdje već pisao. Nešto, očito, traži da bude ponovljeno jer sam sada pod povećalom budući sam imenovan šefom Odjela za analitiku u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Naime, moj život teče od desna na lijevo i dokaz je da se mogu napustiti totalitarni načini razmišljanja. Štoviše, da se ustaštvo i neonacizam mogu sasvim solidno prevladati. Da budem jako konkretan, djetinstvo i mladost su mi bili obilježeni ustaštvom kojeg su prakticirali i zastupali djedovi i moj otac, koji je kao mladi momak od nekih dvadesetak godina postao čuvar ustaškog poglavnika Ante Pavelića u Buenos Airesu. A danas, gdje sam stigao? Član sam Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i član sam Socijaldemokratske stranke. A bio sam i utemeljitelj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Uz to, pišem i za srspke i židovske novine u RH. Koja promjena, zar ne?
Ponavljam, iako sam ja o tome mnogo puta pisao i javno se pokajao, novinar "Večernjeg lista" to izvlači iz naftaline kao da se radi o nećemu što me potpuno diskvalificira za posao uz predsjednika. Znate li što su na to rekli vrlo važni hrvatski Židovi? U izjavi koju su potpisali predsjednik židovske vjerske zajednice Bet Israel, povjesničar prof. dr. Ivo Goldstein, njegov otac, znameniti publicist i izdavač Slavko Goldstein, glavni rabin dr. Kotel Dadon i predsjednik židovske kulturne scene Bejahad, doktor medicine Vladimir Šalamon stoji ovo: "Drago Pilsel je tijekom proteklih dvadesetak godina nizom javno izrečenih stavova i djela pokazao svoje poštovanje i ljubav prema Židovima, kao i prema židovskoj zajednici u cjelini. U više je navrata pomagao židovskim institucijama. Drago Pilsel nikad nije sakrivao svoju prošlost, već je najbolji primjer kako se čovjek može hrabro i uspješno suočiti s ekscesima koje je počinio ili nepriličnim stavovima koje je imao u prethodnim vremenima. Židovi i židovska zajednica sigurni su da će i budućnosti u Dragi Pilselu imati iskrenog prijatelja."
Nakon ovoga, smatram, sva ostala rasprava i naklapanja padaju u vodu. Jer ako se netko ima smatrati povrijeđen zbog mojeg proustaškog djelovanja u mladosti, onda su to napose Židovi, a što o meni oni pišu?! Zanimljivo je to da me napadaju ti koji nikako ne mogu dokazati da imaju tisuće tekstova o ljudskim pravima, toleranciji, vjerskoj snošljivosti i ekumenizmu kakvih imam ja, naročito u gotovo 15 godina kolumnističkog rada u "Novome listu" kao novinar, ali i kao kršćanski teolog (kojeg sam prekinuo jer sada pišem za "Glas Istre"). Ti koji me kritiziraju i omalovažavaju i dalje (oprosti mi na grube riječi) plivaju u mutnim vodama trulog nacionalizma kojem su slavili zločine i ostale svinjarije Franje Tuđmana i Gojka Šuška! Ali to je drugi par rukava.
Početkom 2009. godine sam bio na dvomjesečnoj posjeti obitelji u Argentini i Paragvaju i još sam pod dojmom susreta s ocem i razgovora o obiteljskoj povijesti. Sada znam zašto sam odrastao s mladenačkim uvjerenjem da je moj životni zadatak srušiti Jugoslaviju i ubijati jugoslavenske agente, zašto sam početkom osamdesetih s dvjestotinjak istomišljenika urlao pred jugoslavenskom ambasadom u Buenos Airesu s Molotovljevim koktelom u ruci i zašto sam ozbiljno planirao zapaliti dimne bombe u kinu u kojem je jugoslavenski ambasador gledao film "Sjećaš li se Dolly Bell". U vremenu sazrijevanja čitao sam Brunu Bušića, a u argentinskoj diktaturi nije bio problem dobiti ni oružje ni poduku, pa su bili ostvareni svi uvjeti da postanem terorist.
Osamdesetih godina, nakon vatrenog krštenja u ratu na Falklandskom otočju, u mojim dvadesetim godinama, a i ranije, štošta se događa što ima karakter nasljeđivanja djeda i oca i mog eksperimentiranja s ustaštvom. Istodobno vodim i drugu priču. Vikendom sam hrvatski fašist (krsnog imena Drago), a od ponedjeljka do petka argentinski ljevičar (zakonitog imena Carlos Zvonimir), koji shvaća da je to što radi vojna diktatura gadno, ali ne povezuje da u činjenici da je u razdoblju od 1976. do 1983. ostavila 30 tisuća mrtvih i nestalih nema nikakve razlike od onoga što je radio ustaški pokret ili Gestapo. Modus operandi je isti.
Pavelić nije imao helikoptere, ali da jeste, možda bi i on drogirao ljude, vezivao im željezo za noge i izbacivao ih iz zraka u more kao što su radili argentinski eskadroni smrti. Ja sam bio protiv toga, ali ne i protiv ustaštva, sve dok mi jedan argentinski svećenik nije opalio žestoki verbalni šamar i osvijestio mi paradoks u kojem sam živio. Godinu dana nakon toga počeo sam shvaćati da se moram opredijeliti. Od tada počinje odmotavanje vrlo složene obiteljske priče čije sam dijelove sada konačno povezao. Tek sam saznao da je moj djed bio gestapovac i da je to ključno utjecalo na promjenu kulturne paradigme balkanskih Švaba koji su u Argentini postali ustaše i tako meni odredili život.
Moj otac sada živi u malom mjestu u Paragvaju već 36 godina. Važno je reći da se on sada zgražava nad činjenicom da se u Hrvatskoj skandira "Ubij, ubij Srbina" i "Tko ne skače, taj je pravoslavac". Ta njegova promjena dijelom je i moja zasluga jer sam se u posljednjih petnaestak godina s njim intenzivno dopisivao i ponekad i susretao, pa sam mu objašnjavao što se događa. Podržava socijalistički orijentiranog bivšeg biskupa, paragvajskog predsjednika Fernanda Lugu, u njegovoj je stranci i gradi silose za siromašne. Živi, govori i razmišlja kao Paragvajac. On se promijenio. Promijenio sam se i ja. Da li mi uopće vjerujete?