Kada je u januaru 2004. godine privatizovano trgovačko preduzeće "Feroelektro", jedno od 56 strateških u Federaciji BiH, te kada je kupac istakao da mu je u interesu da firma živi, niko nije ni slutio da će dvije godine nakon toga zapravo preživljavati.
Radnici su prije privatizacije imali minimalac, a nakon privatizacije nadali su se neto plati u prosjeku od 700 KM, kako je bilo obećano.
I sada, gotovo tri godine nakon privatizacije, imaju minimalac. Kažu da nema posla po kojem je preduzeće bilo prepoznatljivo, a oni sjede u kancelarijama i skladištima i nadaju se. Oko 150 zaposlenih tvrdi da im i taj minimalac kasni, nisu dobili platu i topli obrok za septembar. Ističu da je maloprodaja `nestala` jer su prodavnice izdate ili se adaptiraju, ali za robe neke druge firme.
Predstavnici kupca većinskog paketa dionica, preduzeća `Stanić invest`, jednog od članica snažne `Stanić` grupacije, govore da redovno izmiruju obaveze. Ponosni su jer su uspjeli firmu izdići iznad onoga što su zatekli. Tvrde da su do sada uložili dio od onoga što su planirali poslovnim planom jer su morali održati preduzeće (inače preuzeto s dugovima), iako je svako investiranje bilo rizik.
Sve je počelo kada je u septembru 2004. godine, čak osam mjeseci nakon privatizacije, federalni ministar trgovine odlučio potpisati rješenje o poništenju privatizacije uz obrazloženje da svako ima pravo na žalbu. Ovo je uslijedilo jer je Agencija za privatizaciju FBiH poništila pregovore sa najpovoljnijim ponuđačem, konzorcijem kojeg su činile visočke firme `Vispak`, IGM i `VGT osiguranje`, a sa `Stanić investom` kao drugorangiranim sklopila ugovor. Konzorcij se žalio, Agencija je odbila žalbu. Ministarstvo trgovine FBiH je naložilo nastavak pregovora sa konzorcijem, ali Agencija to nije učinila.
`Stanić` je pokrenuo upravni spor protiv rješenja ministarstva koji je i dobio, ali dvije godine kasnije. Te dvije godine je, uz saglasnost nadležne agencije za privatizaciju, poslovni plan bio na `stend baju`, kao što su na čekanju bile veće plate radnicima, veći obim posla, veća ulaganja.
Investicije su do sada trebale biti gotovo realizovane, ako uzmemo u obzir da je rok bio tri godine od potpisivanja kupoprodajnog ugovora. Nisu bile i svi su, pa i radnici, rekli da je to opravdano jer traje spor i kupac nema garanciju da će ostati kupac pa mu se ne isplati ulagati više nego što treba da preduzeće održi u životu.
Međutim, spor na sudu pravno je okončan prije sedam mjeseci, a stanje nije išlo na bolje, bar sa aspekta primanja radnika i obima posla. Ono što je bila opravdana nemogućnost potpune realizacije plana ulaganja i zapošljavanja sada više nije. Ministar je počeo, ministar je i nastavio, pa je zatražio reviziju postupka suda što može potrajati. Ali, to ne znači preispitivanje odluke suda već samo zakonitosti postupka, što su i sami predstavnici kupca rekli. Pa, ipak, i dalje procjenjuju da postoji pravna nesigurnost mada pravnici Agencije za privatizaciju FBiH poručuju da nema više nikakvih smetnji. Strateško preduzeće, koje je, sudeći prema obećanjima, trebalo vratiti staru slavu, nastavlja da trpi, a radnici počinju sumnjati u dobre namjere, pogotovo što smo suočeni sa ogromnim procentom neuspjelih privatizacija.