Znaš, nije to bilo tako jednostavno! U njemačkom filmu koji je upravo osvojio "Oscara" kao najbolje djelo strane kinematografije, glavni junak, oficir komunističke tajne policije Stasi, asket i fanatik, doživljava epifaniju usred misije kojoj se bio posvetio poput jezuita.
Pratio je nekog osrednjeg pisca koji je pao u nemilost ministra kulture, jer se ovaj zapalio za glumicu koja s piscem živi i - odjednom, savršeni policajac, odan do srži, više nije mogao, pukao je, promijenio stranu... Koštat će ga karijere, a poslije pada Berlinskog zida, kao otpušteni udbaš, postat će raznosač reklamnih letaka, koji gura svoja mala kolica otuđenim prospektima s ruiniranim veličajnim klasicističkim palačama, prekrivenim grafitima poput zagrebačkog disko-kluba `Močvara`.
No, pisac počinje istraživati svoj slučaj, pa odlazi u bivše sjedište Ministerium fuer Staatssicherheit na Normanenstrasse, gdje je arhiv Službe preuzela nezavisna javna ustanova pod upravom luteranskog pastora Joachima Gaucka, istočnonjemačkog disidenta. On je cijelu kolekciju - hrpu dossiera koji bi, složeni jedan na drugi, dosegli visinu od 68 kilometara - stavio na uvid javnosti. Piscu, dakle, donose njegov fajl, iz kojega će doznati kako ga je ljubavnica izdala, a zaštitio i spasio oficir sigurnosti. U toj tragediji, uloge su neočekivano podijeljene... `Tko je agent HGW XX/7?` pita pisac knjižničara, koji odmah prevrne personalne kartone pa mu pročita ime - Hauptmann Wiesler....
No, ni s takvim obratima nije sve bilo tako jednostavno. Imam prijatelja - prijatelja mog prijatelja, kojega i ja volim, strašnog tipa, koji je također bio stasijevac, naš, i to na malo višem položaju od ovog hauptmanna, zapravo, bojim se, čak i na najvišem... Njegov ured u Beogradu Ameri su razvalili krstarećom raketom. Dobro, on se bio toliko uspeo u hijerahiji tek onih posljednjih godina, kad se stvar malo razvodnila, da ne kažem demokratizirala, pa se i nisu radile neke velike svinjarije - ajde, dali bi neku sitnu lovu Zmagi Jelinčiću da špijunira Ljubu Sirca, više da zavade emigrante, a otmice i likvidacije, kao u zlatno doba našega Budisava Lončara, nisu se više poduzimale. Nije Služba postala dobra, nego su izgubili petlju, ili historijsku inicijativu - bili su svjesni da je prošao njihov trenutak... Tako je ovaj moj XX7 očajan promatrao kako se u Predsjedništvu SFRJ okupljaju novi glavešine - prizor iz genijalnog dokumentarca Laure Silber, `Pad Jugoslavije` - pa se natežu i dogovaraju... `Znao sam da će ti nacionalisti sve razbucati`, kaže mi, `pa sam depresivan sjedio u svom kabinetu, vrtio bubanj Colta i sam sebi govorio - evo, ako si frajer, sad ćeš otići u konferencijsku, pa ustrijeliti Slobu i Tuđmana, a poslije neka bude što mora biti...` Nije uopće štos u tome da on nije bio dovoljno frajer da to učini, naprotiv, no kao izdresiran državni službenik, naprosto nije bio sposoban djelovati izvan političkog okvira, na divlje, a bio je previše pametan da se, kao oficiri Generalštaba, upusti u pripremu državnog udara, a zatim u vođenje vlastitog rata bez legalne političke direktive. Kad se uoči samog raspada vratio doma u Sloveniju, njegov ga je Yoda, Milan Kučan promptno umirovio, skupa sa svim ostalim slovenskim `bezbednjacima`. Dobivali su uredno plaću, pa penziju, ali su ih sve do jednoga razjurili - u Sloveniji nije bilo lustracije, nego je cijela ekipa likvidirana, dok je tehnostruktura, njihovi politički šefovi i socijalistički direktori, ostala netaknuta... Dolazim sad kod toga moga poznanika u njegovu seosku kuću što se pomalo raspada - nalikuje na raskliman ladanjski manor starog špijuna iz romana Lena Deightona ili Johna le Carrea. Neopisivo je mudar, upućen i tajnovit, iz njegova čvrsto zakopčanog kaputa neće ispasti nijedna povjerljiva informacija: taj će šutjeti do kraja. A nije se ni popravio, još vjeruje u sve u što je i prije vjerovao - za razliku od ovih naših i srpskih stasijevaca, koji su, čim je zagrmjelo, došli pod kišobran novih gospodara. Postali su njihova opričnina pa izgurali sporedne karakterne likove, one koji su kao disidenti u socijalizmu stradali jer su se suprotstavljali režimu.
Tuđman je te prave nacionaliste natjerao da u novoj vlasti sjede za istim stolom s ljudima koji su im u zatvoru davali da piju iz kible, ili su im električnim pendrekom pržili genitalije. Tako da su i arhive, umjesto da postanu dostupne javnosti, korištene za nove operacije, ako već nisu bile razvučene. Isto se ponovilo poslije Tuđmanove smrti. Gdje je, primjerice, moj dossier? Onaj nesretni Turek, šef zlosretne POE (bivšeg SZUP-a, odnosno SDS-a, vulgo Udbe) koji je u postuđmanovskoj demokraciji uživao povjerenje najviših mjesta, u službenom je priopćenju napisao kako tu piše da sam surađivao s Kontraobavještajnom službom JNA kao agent pod kodnim imenom `Stevan`. Zato sam podnio tužbu protiv države, a pošto je bez rezultata prošao zakonski rok za nagodbu, tjerat ću ih na sud i uzeti im lovu. Zanima me samo kako će se postaviti Ivan Jarnjak, predsjednik saborskog odbora za nadzor obavještajnih službi, koji je i dao odobrenje za praćenje nas dvanaestorice novinara, pa je otvoren moj dossier. Baš bih volio vidjeti što bi Florian Henckel von Donnersmarck, daroviti njemački redatelj filma `Život drugih` (Das Leben der Anderen) mogao napraviti od takve balkanske tragikomedije...