Ima ljudi koji se za života nisu tri puta oznojili niti svojim očima vidjeli izlazak sunca. Postoje i oni koji su promijenili 10 radnih mjesta i nijedan im poslodavac nije bio po mjeri.
Čini mi se da takvi čine najveći dio bh. populacije kojima je svanulo kada su ukinute vize.
Tačno je da je jedan od najvažnijih datuma od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas 15. decembar ove godine, jer su tog dana za građane naše države podignute rampe na putevima prema Evropi.
Međutim, tu pogodnost smo dobili samo da bismo posjetili rođake u tuđini, ili bez poteškoća otišli na neko egzotično putovanje. Ipak, ima i onih koji su bezvizni režim protumačili drugačije...
Kako prije nekoliko godina, kada se počelo intenzivnije pričati o ukidanju viza, tako i danas, otvoreno je pitanje koliko stanovnika Bosne i Hercegovine namjerava iskoristiti otvorena evropska vrata, sjesti u auto i okrenuti leđa zemlji u kojoj su rođeni.
Opravdana je bojazan da će mnogi zloupotrijebiti viznu liberalizaciju, svoj život spakovati na četiri točka, te pokušati da u nekoj od "obećanih" zemalja ostanu do sudnjeg dana.
No, iz Evrope kažiprstom već mašu lijevo-desno i poručuju da su spremne rigorozne kazne za sve koji pokušaju prekršiti zlatno pravilo, prema kojem se u zemljama šengen zone ne smijemo zadržati više od 90 dana u periodu od pola godine.
Ali, naš narod će reći da su pravila izmišljena da bi se kršila, tako da niko ne treba biti iznenađen ako nas obrukaju oni koji se požele skrasiti u nekoj od zemalja EU.
Strah je opravdan jer već godinama slušamo famoznu rečenicu - samo da se vize ukinu, pa da bježim odavde.
Nisu oni koji su ove riječi izgovarali mislili na turističko putovanje, već bi svaka ološ, koja je ovdje zaključila da nema hljeba bez motike, da zapjeva "Moj je život Švajcarska, skoro pa savršen…".
Planirali su da se nakon nekoliko godina vrate sa roleksom na ruci, kajlom oko vrata i mercedesovim ključem oko prsta.
Međutim, ne lezi vraže, Evropljani nisu toliko naivni koliko su to neki zamišljali. Tamo daleko, na primjer, inspekcija rada postoji da bi zaista kažnjavala, tako da nijedan poslodavac nije premalo lakovjeran i previše lud da na lijepe oči zaposli Bosanca.
Bivši komšija Jugosloven, a aktuelni Slovenac, primjera radi, lijepo nam je poručio da u njegovoj zemlji nismo dobro došli ako se na granici ne uhvatimo za novčanik i pokažemo da imamo dovoljno "ojra" koliko nam treba za život. Pa, ko voli, nek' izvoli.
Dakle, oni koji su maštali da će se, trbuhom za kruhom "prošvercovati" u nekoj od zemalja sa boljim životnim standardom, dobili su šamarčinu. Vaspitnu. I poruku - sjedi, mali, tu je tvoj dom, daleko su Istanbul i Beč…