Kad bi nekoć, u našem djetinjstvu, na TV programu (jedan je bio!) zaredali "partizanski filmovi", kako smo ih mi kao djeca zvali i radovali im se, roditelji bi, sjećam se dobro, vrteći glavama ispotiha govorili: "Opet će poskupljenja". Njima je to bio znak još jedne u nizu kriza kad cijene skaču, kad će se opet teže živjeti, kad će se morati "stezati kaiš".
Nismo to, dakako, razumijevali, jer je nama sve uvijek bilo isto. Najčešće spominjane riječi na TV dnevniku, osim Tita, samoupravljanja i nesvrstanih, bile su reforma i stabilizacija. Bojazni roditelja uvijek su bile opravdane jer kad bi najgore bilo, oni su znali da može biti i gore, i još gore, a kad dođe to gore, zadnji bi argument bio: "Dobro je. Samo nek' rata ne bude". Tad mogu i poskupljenja. To je poslije čuo i Đorđe Balašević, pa je takvu i pjesmu napisao i ubio se pjevajući je, a rata je, svejedno, bilo...
Danas više nema "partizanskih filmova" (promjena ideološke paradigme!), nema prijetnje poskupljenjima (kažu čak - deflacija), a rat...? Pa svijet nas je razoružao toliko da se čak i pravi vojnici igraju drvenim puškicama. Oružje još jedino imaju djeca, pa njime ubijaju svoje vršnjake ili ga "samo" nose u školu... Nema nam se čime prijetiti. Kod nas čak ni kriza ne može uspjeti, kažu pesimisti.
U stvari, nama se već sve dogodilo. Mi sad živimo u crnoj kronici! Mi smo crna kronika!
Crne kronike u novinama više nisu na jednoj-dvije stranice. Sad su opsegom najvažniji dio novina. Elektronski mediji su se pretvorili u glasnogovornike crnih kronika. Život na Zemlji je crna kronika, život u Regiji (tako se sad zajedno s komšijama zovemo!) je crna kronika, život u našem društvu je crna kronika, život u našem gradu, tvornici, tramvaju, školi... je crna kronika. Eno, štrajkaju radnici koji 22 mjeseca nisu dobili plaću! Nekoć bi ovo u Top-listi nadrealista bio skeč kojemu bismo se smijali, a danas na ovakvu vijest nemamo uopće emocionalnu reakciju. Crna kronika koju živimo i u kojoj živimo emocionalno nas je toliko ispraznila da je i medijima i nama crnokroničarska vijest o automobilskoj nesreći jednog pjevača nekoliko puta značajnija od nekolicine izginulih rudara u nekom rudniku ili štrajku stotina ljudi koji 22 ili koliko već mjeseci nemaju plaće.
U takvom društvenom miljeu što uopće može značiti neka potencijalno svijetla, vedra, optimistična vijest? Ništa, osim ako nije pobjeda nogometne reprezentacije, koja bi nas imala učiniti sretnim, ponosnim, zadovoljnim da kažemo: "E, neka sam i ovo dočekao, pa makar ni sljedeći mjesec ne dobio plaću!"
Ne, nije to jedino zadovoljstvo. Zaborav da smo u crnoj kronici potrudit će nam se ponuditi i kojekakve priče iz tzv. jet seta, celebrity priče, kakav reality show ili gledanje u tarot, grah, kašike ili prazne tanjure. (Čak su nam i humorističke serije - Lud, zbunjen, normalan - crna kronika!) No, tek je to crna kronika, crna da crnja ne može biti od duhovnog jada i crnila, koje je valjda toliko (crno!) da i jedan od bivših premijera kaže za sebe kako "ne želi biti crna vrana" ("60 minuta", 23. 3. 2009.). A jedino što bi još dobro bilo biti u toj frazi jest - crna vrana. No, on ne želi biti "bijela vrana", a ne zna da tek to ne bi valjalo i da to ne bi želio biti. Ne bi vjerojatno htio biti ni "crna ovca"!
E, u toj svijetloj strani crne kronike, gdje dominiraju sve sami jetseteri, susresti nekog malo obrazovanijeg lutrijski je dobitak vrijedan svakog truda čitanja ili gledanja crne kronike naših jet set medijskih rubrika i emisija. Tamo sve pršti od pameti i znanja. Nije ni čudno da nam se novine toliko prodaju, da čitav puk bulji u televizijske ekrane. Zašto? Pa ti obrazovaniji, evo gledam i čitam ih ovih dana željan šala i prije prvog aprila, ubiše se govoreći sve same velike i pametne riječi: ovaj, dakle, međutim, ono, mi bi, cirka oko, između 25 do 30, kako ja volim reć', znači...
I tko onda ne bi poželio crnu kroniku? Pa priče iz crne kronike nam barem saopćavaju novinske agencije, novinari dopisnici ili barem glasnogovornici policijskih uprava, bolnica, tužiteljstava... Dođe mi da uskliknem: bolje pismena crna kronika, nego nepismen jet set, ali neću. Reći će da sam cinik, a ovdje čak ni to ne znaju što je, pa će me tko napasti misleći da je to nešto anti... A kamo puste sreće da je ovdje i danas više cinika...
Nekoć su stari Rimljani imali društveni recept (rješenje) za ovakva društvena stanja. Rješenje ovakvih problema prakticirali su doslovnim provođenjem u djelo izreke koju je stvorila praksa, sâm život: panem et circénses (kruha i igara). Naše je vrijeme otišlo korak dalje, patentiralo je novo rješenje: igara bez kruha.
Važno je samo da rata ne bude! Ili da nas nikad više ne stigne ona kletva: dabogda ti kuća bila na CNN-u! A kruh? Za kruh ćemo se snaći. Pa, barem smo mi snalažljivi. Još jedno oprobano iskustvo iz Top-liste nadrealista! Što bi jadni Nijemac ili Francuz da 22 mjeseca nije dobio plaću, kad se on plaši i obične recesije???