Dok ljevičari, socijalisti ili komunisti, nazovite ih kako hoćete, suštinu svoje borbe uglavnom usmjeravaju ka budućnosti, prema svijetloj perspektivi, obećavajući svojim narodima bolje dane, dotle desničari konzervativci ili nacionalisti najviše pažnje posvećuju prošlosti, u istoriji svojih naroda pronalaze veličinu i značaj. Pošto na ovim našim prostorima, u regionu, već dugi niz godina gospodare ovi drugi, istorija je čini se važnija od upitne egzistencije pojedinaca, pa smo suočeni sa mnogobrojnim interpretacijama prošlosti, svaki narod ima svoju istinu šta se negda dešavalo.
Pošto su pripadnici svakog naroda i njihovih vođa poslušnici, imamo hiperprodukciju tumačenja prošlosti jer se prosječno obrazovan čovjek takmiči sa svjesnim intelektualcima ko će u boljem svjetlu prikazati svoj narod kroz cijelu istoriju. Nisam malo puta prisustvovao istorijskoj tiradi nekog čovjeka, koji se ne zna ni dobro izražavati. A šta tek misliti o istoričarima - navijačima, koji drukaju za svoj narod mimo naučnog utemeljenja, često iz povijesti uzimajući samo ono što odgovara njihovoj nacionalnoj eliti. Borba za istorijsku istinu mog naroda je važnija od borbe za bolji standard tog istog naroda.
Ne vode se samo polemike u stručnim časopisima, što je potpuno razumljivo, nego se i u medijima, pred televizijskim gledateljima i čitaocima novina raspreda kako je to ovdje bilo u srednjem vijeku. Tako bošnjački mislioci kažu da su ovdje patareni, bogumili iz svoje `bosanske crkve` prešli na islam, u okrilje Osmanlija, da bi se spasili kršćanskog zloduha. A katolički intelektualci obznanjuju da je ta `bosanska crkva` zapravo bila predziđe katoličanstva na ovim prostorima. I sve bi to bilo normalno da se te diskusije vode na stranicama stručnih časopisa, ali kad dođu te razne teorije do prosječnog građanina, onda je malen korak do nacionalne ili nacionalističke euforije.
Beogradska istoričarka Dubravka Stojanović analizirala je udžbenike istorije u Srbiji. Osim što su se gledišta mijenjala od kraja osamdesetih, pa preko Miloševićevog vladanja do današnjih dana, ustanovila je da se `kreira istorija` kako odgovara vladajućoj strukturi. Kako se stvarala prva Jugoslavija, kakva je bila uloga Srbije u prošlom vijeku i na kraju ko su prave srpske patriote u Drugom svjetskom ratu. Pitanje se postavlja kakvi će biti ti mladi ljudi koji se obrazuju i vaspitaju na jednostranom viđenju istorijskih događaja? Van svake sumnje vatrene pristalice Šešeljevih radikala.
No, istorija nas uči da znamo odakle smo došli, da spoznamo naše porijeklo, naše korijene. Mada, u tome sam vjerovatno rijedak izuzetak, sasvim bih mogao lijepo živjeti i da ne znam istoriju svog naroda. Učio sam iz istorijskih čitanki kako se ratovalo, ubijalo, klalo, ko su bili junaci na bojnom polju, a ko izdajice, kako su osvajane teritorije, kako su porobljavani narodi. A nema, na čemu moderna istoriografija insistira, izučavanja kako se u ta nekadašnja doba živjelo i radilo, šta se jelo, kakvi su bili običaji, kako se vjenčavalo i sahranjivalo. Ako se i danas naša djeca iz istorije uče kako se ubijalo i osvajalo, čudo će biti da im ubijanje i osvajanje ne bude uobičajena pojava.
Danas istorija u zapadnim zemljama, u Italiji, Francuskoj, Austriji i drugim zemljama služi da bi se privukli turisti, da bi se zaradilo. U smislu istorijskih objekata mi smo mnogo siromašniji, pa i ono što imamo ne znamo napraviti atraktivnim. Mi istoriju shvatamo kao `učiteljicu života`, koja nas uči kako je moj narod bolji od drugih, što smo naročito spoznali iz mitova i legendi u čemu prednjače Srbi.
U Zemaljski muzej u Sarajevu malo ko svraća, sigurno ne onoliko koliko on zaslužuje. Pošto tu nije sazdana istorija jednog naroda, bilo kojeg, onda to nije validno za današnju vlast. Ima smisla samo muslimanski muzej, hrvatski istorijski institut, srpska prošlost sakupljena u pjesmaricama.
UNESCO je rekao da je unakaženo staro istorijsko jezgro u Mostaru gradnjom hotela. Mostarci se diče Starim mostom, a nisu bili u stanju da spriječe jednog lovatora, našeg tajkuna koji živi u Moskvi, Emira Keču da napravi zločin nad istorijskim ambijentom. Kada sam prije nekoliko godina vidio da je srušen prekrasni hotel `Ruža`, pisao sam o tom sramotnom činu. Vjerovatno je taj naš čova iz Moskve potkupio za dozvole i počeo graditi rugobu od zgradurine, nimalo ne mareći za autentični istorijski ambijent. Eto koliko nam je stalo do istorije. Zapravo samo onoliko koliko nacionalistima odgovara.