Oduvijek je čovjek živio u strahu; prvo se plašio nepoznatih prirodnih pojava, onda su dolazile razne boleštine, epidemije, pa ratovi, a nikako nije prestajao strah od velmože, od gospodara. Vremenom se čovjekova bojazan mijenjala, ali nije bilo vremena i prostora da nije duboko u sebi strepio zbog nečeg što mu može ugroziti život. Postojali su i postoje iracionalni strahovi, ali je sve više onih gotovo opipljivih.
Neprestano se susrećem s ljudima koji se boje. Ako na takvog jedan dan nisam naišao, strah sam prepoznao kod sebe, koji uvijek negdje čuči duboko unutrima. Od kako je proklamovana sloboda govora i sloboda pisanja, poslije onog režima gdje se dobro pazilo šta se kaže, i dalje postoji nelagoda javno izgovoriti svoju misao. Ostalo je to od onog rigidnog sistema. Puno puta sam bio u društvu nekih ljudi na javnom mjestu, gdje se neko snebivao da kaže šta misli, stalno bi se osvrtao oko sebe prije nego izusti neku za njega bogohulnu misao.
Sjedim sa mojim dobrim prijateljem, kolegom, rado čitanim novinarom. Priča mi o nekim nepodopštinama bošnjačkih političara i dodaje: "Eto, pa napiši." "Zašto ti ne napišeš", pitam ga. "Nezgodno je", odgovara, "ja sam Srbin." Eto straha i kod otvorenog kritičara našeg društvenog stanja.
Dosta je rasprostranjena bojazan kod naših ljudi o mogućnosti izbijanja rata. Mada je to u sferi iracionalnog, po konstelaciji snaga u nas, ta šuhva ne prestaje da nas zaokuplja. Još će više taj strah doći do izražaja što se više približavamo izborima, jer zastrašivanje je jako uspješan metod okupljanja oko partije, oko vođe.
Ta priča o jedinstvenosti kod nas je veoma uspješna. Nema govora reisa Mustafe Cerića, a da se ne dotakne da muslimani treba da se drže zajedno, jer će jedino tako očuvati svoju opstojnost. A o nacionalnim okupljanjima da se ne govori, jer nacionalne vođe ne prestaju da zastrašuju svoj narod od drugog. I puk se tome priklanja, boji se da onaj iz drugog naroda ne dođe na vlast, jer bi mogao izgubiti najmanje na sigurnosti. Strah od nepoznatog je veoma razložan. Pa kada pod vlašću tvog naroda ne bude ništa bolje, nego čak i gore, opet je dobro, ne satire te neprijatelj, nego tvoj.
U današnjem svijetu najrasprostranjeniji strah je od gubitka posla. Stotine hiljada, milioni ljudi svakog dana gube posao, u opasnost im dolazi egzistencija njihovih porodica. Da je posao nesiguran - to je misao kapitalističke ekonomije. Neka čovjek strahuje za svoje radno mjesto, pa neće zabušavati, bolje će raditi. Najveća kritika nekadašnjim socijalističkim zemljama je u tome što je čovjeku posao bio siguran, te na taj način profit je bio upitan. A u liberalnom svijetu suština života je u profitu, u robi koja treba da se proizvede i proda, a ne u čovjeku, njegovoj zadovoljštini, njegovoj egzistenciji.
U naprednim zemljama normalno je da čovjek ostaje bez sredstava za život, ali su ta društva toliko bogata, posebno u skandinavskim zemljama i u Australiji, da odmah finansijski potpomažu one što su prestali da zarađuju. A i mogućnost pronalaska novog posla je dosta moguća, pa čak i u ovom vremenu restrikcije. Dok je kod nas i u ostalim balkanskim zemljama gubljenje posla ravno tragediji.
Taj strah da bi gazda, a u većini slučajeva to su privatnici, mogao da uruči šup kartu čini da su ljudi neprestano pod stresom. Prisustvujemo neprestanim pobunama, štrajkovima, ljudi su izbezumljeni, jer ne znaju na koji način hraniti svoju porodicu. Tu prestaju ljudi da se straše, posebno kada su u gomili, pa su sposobni, zbog životne opasnosti za sebe i svoju porodicu, da krenu u fizički obračun. To se još nije desilo, mada niko ne garantuje da neće nezadovoljstvo narasti do te mjere, da će strah biti prevaziđen, surova borba za opstanak doći će na red.
Zato se ne treba igrati s ljudskim strahom, može veoma lako biti prevladan gubitkom razuma pred dolazećim neizvjesnim životom. Tako dolazi do pobuna, do revolucija, samo treba da se nađe neko vješt koji će se postaviti na čelo. I onda ćemo imati novog vođu, novog gospodara, koji će tokom vremena naći načina da svoje podanike zaplaši kako bi mu bili vjerni.
U Republici Srpskoj ne prestaje Milorad Dodik da svoje sunarodnike plaši drugim narodima, što stvara tenzije u ovoj državi. Nema se posla, slabo se živi, pa je lako manipulirati narodom na strahu. Ali šta ćemo ako strah nagna narod da se digne protiv svog vođe? U Federaciji je malo drukčija situacija, nema tu jednog vođe, stanovništvo je podijeljeno, jedni su protiv Silajdžića, drugi protiv Tihića, a o premijeru Mustafi Mujezinoviću niko ozbiljno i ne razmišlja. Ako pukne, ako strah prekipi, moglo bi da pukne po svima.
Kažu da je u svemu malo doza straha čovjeku potrebna. Samo kada se suviše plaši, kao što se danas mnogi plaše za svoju egzistenciju, nije dobro ni za one koji straše, ni za ustrašene.