Kad nas život iznenadi svojim planovima onda smo često u šoku. Nismo tako planirali. Zatim se mislimo i smišljamo i tražimo razlog zašto?
Kad god se to desi shvatimo da imamo vremena za sve izuzev za sebe i da sve treba pozavršavati pa tek onda živjeti. Tu pravimo grešku. Teba uživati pa sve onda poslije toga. Zato vam ovom prilikom dajem nekoliko kratkih izvoda iz knjige "Tri posleratna druga" Đorđa Balaševića. Knjiga za uživanje i knjiga za život. Uživajte...
O konjima:
"Glas spikera je najavio da je jedan od lidera, inače provereni prijatelj naše zemlje, a provereni neprijatelj većine ostalih zemalja, izrazio želju da na belom konju projaše kroz našu prestonicu. Na belom konju? O, pa to se kod nas nosilo još u sezoni 1944/45, ali su momci - koji su na belim konjima prvi ujahavali u gradove - prvi i odjahali, sticajem raznih okolnosti. Čista dijalektika."
"Konj je, navodno, izraziti pozitivac, ali se bojim da na listi čovekovih najboljih prijatelja zauzima vrlo dobro drugo mesto samo zato što tegli, rmbači i dopušta da ga jašu. Ja sam za magarca. Gore navedeni je, doduše, okarakterisan kao tvrdoglava i nepodobna ličnost koja ne dopušta da prave konja od njega."
"Potkovica nekom i donese sreću, ali veoma retko potkivaču i potkovanom."
O politici:
"Ne damo Jugoslaviju!
A nešto se i ne otimaju da je uzmu. To ti je kao sa starim moskvičem... Nikome ne treba ceo, ali svima trebaju delovi."
"Kaže on: 'Jesi ga čuo kako govori? Sve iz glave. To je ono što nam odavno treba čelična ruka!'
Dokle taj čelik? Sad bi već trabli preći na savremenije tehnologije. Od čelika se nismo ovajdili. Imali smo već junake sa čeličnim detaljima: Čeličnna volja - Čelični pogled. Čelične cevi. Čelične rešetke."
"Povod za sve je bilo Kosovo. Zlo je tamo. Nakotili se došljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista... I to je nesretan narod, ne kažem, ali nismo mi krivi što su uvek bili nesretni i ne znam kojoj budali je palo na pamet da ih usreći baš sad, i to ovde, kod nas. Znam kojoj budali, ali o mrtvima sve najbolje."
"Od Vardara pa do Triglava? Hiljadu kilometara... A od Bleda do Prizrena? Dva veka..."
O uspjehu:
"Kompleksi moji i kompleksi mog grada. To je, jednostavno, obična, lepa varoš koja se više raduje neuspesima nego uspesima nekog svog, što je, verovatno, slučaj sa svim gradovima tog formata u svetu."
"Jebi ga, momci su potrošili najbolje godine ubeđujući malograđansku sredinu i službenika u socijalnom da su pesnici po zanimanju.
Uložili su u opremu, nabavili zelene mantile i komesarske tašne, izabrali bife u kojem glume pijanstvo i znaju imena kelnera, i onda se pojavi džukac sa ulice kojem, tek tako, daju istu titulu."
"Na svakoj pristojnoj konzervi, od gulaša pa nadalje, lepo piše za koliko je osoba, dve, tri, četiri i tu nema greške. Uspeh je sasvim drugačije ambalažiran. Nekad su u pitanju veliki šareni paketi, ponekad male, tajanstvene kutijice, ali je uvek dobro zapakovan i nikad nema uputstva za upotrebu."
"Stvar koja je smislila čoveka dobro je pazila da na svojim malim dijamantskim terazijama slučajno ne pomeša zrnca talenta sa zrncima upornosti."
O suzama:
"Znam, more je potopilo Atlantidu i, krckajući stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I, nikom ništa. Ali, suza je kraljica. Suza je najmoćnija vodena sila."
O poslu:
"U deset do ponoći je 'ničije vreme'. Mravi su već u prugastim pidžamama, cvrčci tek glancaju svoje lakovane cipele..."
"Znaš gde radiš i od kad radiš i do kad radiš, tu budilnik, tamo parking, tolika platica, tolika ratica, doleko od subote, svaki čas godišnji, utakmica - vičeš, pozorište - ćutiš, veruješ novinama, pališ TV, gasiš TV, rođendani - telegram, sahrane - crna kravata, ideš na fluorografišanje, glasaš za prvog na listi, spavanjac posle ručka, veštačka vilica u čaši, klupa na keju, sve je organizovano i nema šta da misliš, moj burazeru..."
"Svaki dan ima svoj kod. Ponedeljak je početni, Subota presudna, Nedelja blažena, Petak uvodni... Taj dan je mirne duše mogao biti utorak. Bio je sasvim bezvezan, bez šarma, bez stila, bez ikakvog identiteta..."
O životu:
"Ali u našem kvartu jedino je on imao bubnjeve, crveni amati i otprilike tad sam počeo da shvatam da se prave stvari uvek nalaze u rukama pogrešnih ljudi."
"Kad prestaje detinjstvo? Možda kad prvi put poljubiš? Ili kada dobiješ poziv za regrutaciju? Kad zaradiš prvu kintu, prvi put se ušikaš, kad počneš da se briješ? Đavo će ga znati... Pošto je to bilo teško odrediti, odlučeno je da detinjstvo moje generacije prestane onda kada to odluči CK SKJ. Oni koji su nas vaspitavali, za šta će jednog dana sigurno odgovarati, stalno su nam ponavljali da su za ovu zemlju pali najbolji sinovi i kćeri ovog naroda. Najbolji su pali, a mi smo za roditelje, učitelje i druge takozvane odrasle, dobili ono što je ostalo..."
"Odgovaralo nam je da ostanemo klinci do četrdesete, a uostalom i u udžbenicima koji su nam potureni lepo je pisalo da naše vreme tek doalzi. Pročitali smo brdo tih udžbenika, ali nismo pročitali one koji su ih pisali."
"Deda mi je govorio da se čuvam onih koje osmeh poružni"..