Društva definišu svoje vrijednosti za koje se bore i koje nose kroz vrijeme i predaju novim naraštajima. Ta "porodična škrinja" sadrži specifičnost tog društva, tradiciju istog, ali i odgovor na vremena koja dolaze.
Ta, na neki način univerzalna, vrijednost je recept kako da se mijenjamo u modernom dobu, a da zadržimo svoj identitet i svoju posebnost. Kako da stignemo naprijed, a da ne obrukamo babe i djedove svoje.
Tako da ova formula djeluje direktno na pojedinca i na neki način definiše život istog. Određuje neposredno jedan vid okvira u kojem se pojedinac snalazi i na taj način mu omogućava i olakšava svakodnevicu jer mu daje putokaz šta treba da radi da bi imao pomoć samog društva.
Ove vrijednosti su u našoj istoriji uzimale oblike slobodoljublja, pravednosti, otvorenosti, gostoprimstva i istinoljublja. I na njima je na neki način i nastala moderna srpska država jer su ove vrijednosti nadvladale koristoljublje Osmanlija.
I ne samo to. Nova oslobođena teritorija je dovela do diseminovanja ovih ideja po čitavom Balkanu što je imalo za posljedicu oslobađanje porobljenih naroda iz jarma turskoga i austijsko-mađarskog.
Tad se, kao i bezbroj puta ranije, ali i poslije, pokazalo da u sudaru vrijednosti koje imaju zajednički imenilac i utemeljenje u pravdi, istini i razumu, sa jedne strane sa vrijednostima koje se baziraju na zlatu i novcu, sa druge strane, ovi potonji uvijek gube.
Počevši od bogatih egipatskih faraona koje je porazio siromašni jevrejski narod. Preko Rimskog carstva koje je pored ogromnih količina keša pokleklo pred siromašnim i pravednim hrišćanima. I preko prepunih riznica Rima koje su pale pred naletom "varvara" koji su nosili vrijednosti na kojima počiva današnja moderna.
Tako je naša razjedinjena i bogata srednjovjekovna država pala pod naletima motivisanih turskih konjanika jer nagomilani novac naših vlastelina nije bio dovoljan da motiviše narod i da se suprotstavi onima koji su za sebe vjerovali da su pravovjerujući. Nije im ništa moglo ni zlato ni zidovi Carigrada.
Vremenom su ti pravovjerujući tako ogrezli u novcu kojeg su imali kao salate da im srebroljublje nije bilo dovoljan štit od rastuće potrebe ostalih podjarmljenih naroda za slobodom i pravdom. Tako su nekad brzi i hitri konjanici odgegali, prvo iz Srbije, a poslije i sa gotovo cijelog Balkana, kao debele, ćopave i trome paše i age.
Ako pogledamo komunizam, vidimo da je na ovim prostorima on svoje vještačke vrijednosti vremenom mijenjao sve do najvećeg božanstva - zlata. Uzimajući primat nad svim ostalim, novac je djelovao kao pijesak u toj vojnoj mašini koja je stala i propala. Ovdje mislim na novac u poziciji jedine vrijednosti društva.
Da sumiramo, vrijednosti dovoljno starih društava i onih koji ne promišljaju su bili keš, srebro zlato i dukati. Najjednostavnije i najbrže vrijednosti. Oni siromašni su utjehu tražili u početku u religiji, a poslije i u tekovinama francuske revolucije.
U sudaru ove dvije strane stara bolesna i trula društva su imala jedan kohezivni faktor - novac. On se, kao sam, pokazao kao nedovoljan u toj smjeni uticaja, položaja i moći. Nova mlada društva, koja su dobijala tu bitku, su vremenom svoje vrijednosti sve više kupovali i sve više je novac išao na prednje sjedište. Tako su njihove vrijednosti na kojima su bazirali svoj razvoj vremenom postale teret i primat je uzimao keš. Što ih je vodilo u dezintegraciju i nestabilnost kao predulaz njihovom skorom kraju.
Suštinski problem se, u stvari, javlja u eliti društva. Dobar dio nje krajnje neiskreno koristi vrijednosti društva kao autoput kojim će ubrzano stići do ostvarenja svog ličnog motiva, a to je bogatstvo u zlatu. Onda nestrastveno i izlizano svoje postupke pokrivaju i prikrivaju vrijednostima društva, ne bi li uspjeli sakriti svoju krajnju namjeru.
Suštinski problem se, u stvari, javlja u eliti društva. Dobar dio nje krajnje neiskreno koristi vrijednosti društva kao autoput kojim će ubrzano stići do ostvarenja svog ličnog motiva, a to je bogatstvo u zlatu. Onda nestrastveno i izlizano svoje postupke pokrivaju i prikrivaju vrijednostima društva, ne bi li uspjeli sakriti svoju krajnju namjeru
Ali to se ne dešava u zatvorenoj sobi, već se ti procesi dešavaju pred publikom, narodom, koji je daleko promoćurni nego što se misli. Tako se trošenjem vrijednosti društva na lično blagostanje dolazi u situaciju da se samo društvo ugrozi. To ide na tri načina - potroši se vrijednost i temelj koje tvori društvo, ireverzibilno se naruše odnosi u društvu da isto postaje autoimuno i treći način takvo društvo u fazi poluraspada je lak plijen za one izvan istog.
Onda prvo taj dio obogaćene elite traži pomoć društva i traži dodatni napor društva da bi se odbranilo, ne više samo društvo, jer je ono sad samo fikcija na papiru, već da bi se odbranilo bogatstvo ranije pomenute elite. Onda se resursi troše na zamišljene i stvarne neprijatelje ne uviđajući da su zaista protivnici društva u stvari dio onih najglasnijih koji pozivaju u pomoć da se spasi lično bogatstvo, a ne društvo i njegove tekovine.
Sigurno je da naše društvo nije mlado. Ni po godinama, a ni po vrijednostima. Možda smo zaboravili da smo mi društvo čiji su pradjedovi gazili planine Albanije vjerujući u svoje vrijednosti. Koji su preko vrleti snježnih albanskih planina nosili kovčeg sa svojim prvim kraljem Stefanom Prvovenčanim. Čiji su kralj i prestolonasljednik, čija su elita, zajedno sa svim narodom u realnom vremenu pokazali jednakost, pravdu i slovodoljublje. Da smo potomci naših djedova koji su marširali po šumama i gorama naše zemlje ponosne zagledani u ideale.
Vjerujem da nas je dobro razorio osmi putnik sa, recimo, poslijeratne 5. sjednice nekog komiteta redefinišući naše vrijednosti i udaljavajući nas od hrišćanstva.
Zato danas mnogi idu na posao koji ne vole i prema kojem nemaju ni gram strasti, idu samo da uzmu novac. Samo keš. I onda kad to saberete na sto hiljada mjesta dobijemo zbir - keš. Danas je ipak keš najveća vrijednost našeg društva. Njemu svi hitaju i njega svi sanjaju. A bilo je jednom zlatno tele koje je od jednog naroda napravilo telad i junce. Možda nam nije jasno ko je zato kriv. Ali nam mora biti jasno gdje nas ovo vodi. A vodi nas kraju.