Nekako u isto vrijeme do nas je doprlo ljudski zrelo i konačno odgovorno, premda ponešto i zakašnjelo i uglavnom načelno, promišljanje mitropolita dabrobosanskog Nikolaja o zločinu u prošlom ratu, kao i informacija da se čak 64% građana Srbije protivi hapšenju Ratka Mladića.
Čudno, premda, istinu govoreći, nikad nisam bio uvjeren da su Srbi neki osobito religiozan narod, kršćansko-religiozan narod (folklorno-religiozan - da!), kako bi se to, kao i bilo što ovako krajnje pojednostavljeno rečeno, stereotipno kazano, moglo ustvrditi uz primjerice poljski narod. No, i bez obzira na stupanj religioznosti jednog naroda ili društva, toliko tvrdoglavo braniti bilo koji zločin iznad svega je nerazumno, koliko god, uz to, bilo i nemoralno, nereligiozno ili nehumano. Neću reći drsko i bezobrazno!
Zločin, zločin u ratu ili ratni zločin, ma koliko većina ne razlikovala ove tri vrste zločina, uvijek je i u krajnosti samo jedno - zločin! Neshvatljivo je stoga kako i zašto netko može braniti ili opravdavati zločin, bilo čiji, bilo kakav, bilo kad ili u bilo kojim okolnostima učinjen.
Mitropolit dabrobosanski Nikolaj kaže: "U ratu je bilo rušenja bogomolja. To je neprijateljstvo prema Bogu bez obzira na to čija je bogomolja u pitanju, jer time se ruši kuća Božija. (...) Onaj ko čini zlo prema drugima zločinac je i tako se mora nazivati, a ne da neki u svome narodu koji su činili nedjela budu slavljeni kao heroji." Sasvim mi je pritom svejedno je li to mitropolit rekao po dužnosti, jer čovjek na takvom položaju mora tako misliti i govoriti, ili iz dubokog uvjerenja i istinske vjere. Neću komentirati ni ovo "bilo rušenja bogomolja", jer zvuči kao da je u ratu "bilo kišnih razdoblja", ni ono "neki" budući da je odveć deklarativno (Isus tako ne uči!), ali ću ipak reći da je to važan i ljudski, moralno, pa i kršćanski, ako baš netko hoće, odgovoran i obvezujući stav. Evanđeoski stav! Iz njega s mnogo prava možemo i moramo izvesti stav: koliko je tek veliko neprijateljstvo i prema Bogu i prema čovjeku ubijati ljude, Božja stvorenja, kako to uče religije, ako je rušenje ljudskih ruku djela, toliko neprijateljstvo.
Zločin imenovati zločinom i zločinca zločincem odgovornost je prema stvarnosti svijeta, prema istini, prema vrijednosti i poštenju onih koji to nisu. Ako je moj otac, brat ili sin počinio zločin, onda je to počinio on, a ne ja. Ako je ubio u naletu bijesa čovjeka u miru, iz koristoljublja čovjeka u ratu ili zarobljena vojnika ili ranjenika u ratu, koja je, pritom, razlika?
Kako bilo tko može misliti da je drukčije ubiti čovjeka u miru, a drukčije u ratu? Ili da je drukčije i, dakle, nedopustivo ubiti jednog čovjeka u miru, a drukčije i dopustivo ubiti stotinu ljudi u ratu? Ili je "samo" dopustivo ako moj sin ubije tvoga sina, ali ne i obratno?! Kako je moguće da je "moj" vojnik koji je ubio deset tvojih razoružanih ili ranjenih vojnika zločinac, a "tvoj" koji je učinio to isto heroj? Kako li, gdje, u kojem narodu, po kojem moralu, religiji, ljudskosti može biti heroj onaj tko je pobio tolike razoružane, ranjene ili nemoćne ljude? Gdje je i u čemu je tu herojstvo? Što bi na to rekao Strahinjiću Bane, najmoralniji od svih srpskih epskih junaka? Ili je on samo literarna, mitska tvorevina, fikcija, izmišljotina da bi se jednom narodu držala lekcija o onome što bi ili kakav bi trebao biti?
Je li herojstvo s oružjem u rukama surovo obračunati se s nemoćnim čovjekom, pa bio on, najposlije, i poraženi protivnik? Svejedno bilo to u Jasenovcu, Bleiburgu, Srebrenici ili Vozući!? Herojstvo? Čije, po čemu? Ne, to je kukavičluk frustracije. "Surovost je - hrabrost kukavica", s mnogo prava kaže Fazil Iskander, ruski i abhaski pisac raškošnog književnog prosedea. Zato zločincu pripada samo jedno ime, ono koje mu s pravom pridaje mitropolit dabrobosanski - zločinac. Zločinac ne bi trebao imati, jer ne zaslužuje, uza se nikakvu posvojnu zamjenicu. Jer, netko može biti moj brat, moj susjed, moj sugrađanin, moj zemljak, ali ne i moj zločinac. On, kao moj brat, a zločinac, može dobiti i moju pravnu pomoć i moje ljudsko i(li) kršćansko razumijevanje, ali i moralnu osudu čina koji je učinio i koji treba okajati. Proglasiti ga herojem, znači sebe izjednačiti s njime ili ga čak izdići iznad sebe. Znači reći: "I ja bih to bio da sam hrabar!" Kako je samo u pravu sjajni glumac Boro Stjepanović kad kaže: "Ko hvali rat, taj je zločinac samim tim." A kamoli još zločinca hvaliti i uzdizati do heroja! Pravi odnos prema zločinu i zločincu, osobito ratnom zločincu i prema ratu uopće, kod moralnog čovjeka je - stid! A kod zajednice - pravno sankcioniranje!
U protivnom, sve drugo, svaki drugi naš odnos prema zlu, zlodjelu ili zločinu vodi nas onome na što ja osobno (a siguran sam niti ogromna većina ljudi, kad bi kritički razmislila o problemu) ne pristajem, a što Iskander literarno precizno detektira: "Ljudi, očigledno, jedni drugima streme po svojstvu duhovne bliskosti, gdje nema razlike u nacijama, u profesijama, čak ni u imovinskom stanju. A ako ljudi nemaju duhovno zajedništvo, oni se udružuju po nacionalno-spoljašnjem svojstvu, poput čopora. I opasni su kao čopor." Ovdje duhovno zajedništvo znači i one vrijednosti na koje ukazuje mitropolit, a ne najniže nacionalne strasti koje naša društva žive posljednjih desetljeća. Jer ipak će biti istina: "cilj čovječanstva je dobar čovjek", a ne više ili manje Srba, Hrvata, Bošnjaka tako da im najgori među nama svojom zloćom i našim odobravanjem smanjuju brojnost ili zagorčavaju život.