Na naslovnoj stranici beogradske "Politike" - poznato lice. Fizionomija balkanskog intelektualca s cvikerima i oficirskim brkom, u državničkoj pozi. Gestikulira raširenih ruku, ali to ne izgleda kao takbir, nego kao gesta kojom pokušava zahvatiti problem što mu se poput pijeska osipa kroz prste... Hidajet - Hido Biščević, "generalni sekretar" jedne eminentne, ali istodobno anonimne regionalne organizacije (zove se Regional Cooperation Council), "leteći diplomat" koji nigdje ne leti jer mu nedostaju krila, s naslovnice srbijanskog dnevnog lista zabrinut upozorava: "Nedovršen mir na Balkanu brine EU".
Možda i brine - ali odakle to zna Hido Biščević? Ima li Vijeće za regionalnu kooperaciju (RCC), kojemu je "generalni sekretar", ikakve veze sa briselskim institucijama? Ima i nema. Kad govori u "Politici" kao čelnik te mutne firme s uredom u Sarajevu, frazira poput političara iz neke od institucija Europske unije što djeluju na Balkanu. U svakoj njegovoj rečenici osjećaš neizrečen majestetični "mi" - to njegovo pluralno "ja" što se rasprostire od Svaalbarda do Famaguste, od Orkneyskog otočja do Uralskoga gorja. No, osim bosanskog ureda, koji sadrži tajanstvenog "regionalnog" emisara Biščevića, ova čudna tvrtka ima još samo jedan uredić u Bruxellesu, gdje se nalazi njen "liaison office", "ured za vezu", što znači da ni ondje nije sjedište te međunarodne organizacije. Pa gdje je onda nevidljiva centrala Hidine firme? Vijeće je statutarno definirano kao "operativni organ" i "žarišna točka" nečega što se zove Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP). To je nekoć bio naziv same organizacije, a sad je samo virtualitet, poželjni smjer razvoja međunarodnih odnosa u regiji, što ga u praksi pokušava ostvariti Hidino Vijeće za regionalnu suradnju.
Vijećem upravlja odbor sastavljen od predstavnika zemalja članica koje pridonose budžetu. Jednom godišnje sastaju se sa zastupnicima EU trojke (Predsjedništvo EU, Komisije i Sekretarijata), znači sa briselskom administracijom, pa donose "strateške planove", koje možda Hido realizira u Sarajevu, iako tamo nitko nije čuo bilo što o nekim njegovim aktivnostima... Ima ured u jednom od sarajevskih "blizanaca", divovskih nebodera koji su sagradili neki poslovnjaci malezijskim novcem. Plaća tridesetak suradnika. Zamjenik mu je Jelica Minić, kći Titova ministra vanjskih poslova Miloša, koji je sad u Srbiji en vogue kao bivši državni tužilac na procesu Draži Mihailoviću, što se sad obnavlja da se Čiči vrati građanski ugled velikog demokrata, kad mu već ne mogu pronaći tijelo, zakopano bez oznaka u ciganskoj čergi na beogradskom Sajmištu.
Što ta Hidina institucija zapravo radi, što proizvodi, nije poznato, ali bit će da se naprosto guši u besmislu svog postojanja, koje zaposlenike navodi na desperatne i bizarne poteze. Jedan aktivni hrvatski diplomat koji je dobio visoku poziciju u RCC-u pobjegao je glavom bez obzira poslije dvije godine, bez obzira na plaću i diplomatski status, pa moljakao da ga uzmu natrag u Ministarstvo vanjskih poslova na Zrinjevcu 7 pod bilo kakvim uvjetima (i primili su ga). Drugi su beznađe i dokolicu razbijali na posve neprimjeren način - u Sarajevo je stigao Interpolov "Red Alert" iz Luksemburga s obavijesti da se netko u RCC-u uporno kači na zabranjene pedofilske sajtove na Internetu. Kad je policija to pokušala istražiti, spriječili su ih pozivanjem na diplomatski imunitet! Tako je stvar legla, a počinitelj je izbjegao sankcije.
Iz onoga što je Hido izrekao u intervjuu "Politici" vidi se da on nema pojma o političkim procesima u Bosni, pa ne registrira najnovije zaplete. Ništa on ne zna, nitko njega ne primjećuje, ali ga rutinski pozivaju na konferencije koje se povremeno održavaju radi rješavanja općih i vječnih problema Bosne. Da se samo prošeta do kafića "Nostalgija" i posjedi s urednikom "Slobodne Bosne" Senadom Avdićem, za pola sata doznao bi sve tajne bošnjačke metropole. Ali, on očito ne djeluje na toj prizemnoj razini, nego krstari u stratosferskim visinama s kojih se ne razabiru pojedini ljudi i događaji...
U Vijeće za regionalnu kooperaciju učlanjene su, inače, sve žive zemlje - ukupno njih 46 - većinom one koje se naivno nadaju da bi im kakav novac koji se dodjeljuje kao međunarodna pomoć mogao pasti u kljun, a tu su, pro forma, i brojne međunarodne organizacije, od Vijeća Europe do Svjetske banke.
No, sve i kad pronikneš u taj birokratski labirint, još ti nije jasno gdje je pravo sjedište ove ustanove koja na papiru izgleda samo nešto manje razgranata od Organizacije ujedinjenih naroda, a istodobno nevidljiva je kao nevidljivi avion, jer se od cijele ujudurme može golim okom sagledati samo "generalni sekretar", koji ćubi u kancleriji u Sarajevu, te jedan "liasion office", kakavih ima u Bruxellesu na stotine, budući da ih ondje drže svi, od proizvođača šećera do Amnesty Internationala. Drugo pitanje koje se odmah nameće jest - tko, dakle, iza toga "Vijeća" stoji, politički, tko im drži leđa, pa osigurava financijsku i institucionalnu potporu? I treće - što je uopće svrha te glomazne organizacije koja održava godišnje sastanke, a inače se, bit će, svodi na ničim izazvana pojavljivanja u novinama bivšeg Tuđmanova eksperta za razudbu Bosne, bivšeg hrvatskog novinara i diplomata Hidjata Hide Biščevića? Je li to naprosto još jedna grebatorska međunarodna organizacija uspostavljena da obavlja neproničan transfer fondova u vezi s nekom nerazumljivom djelatnošću kakva se objašnjava uobičajenim frazama o "suradnji u regiji", "smanjivanju tenzija", "održivom razvoju" i sličnim mantrama koje po ugaslim kriznim žarištima dilaju diplomatski trgovački putnici u tamnim prugastim odijelima? Novoimenovani ambasador jedne velike europske države u Sarajevu nedavno se raspitivao u bosanskohercegovačkom ministarstvu vanjskih poslova - čemu služi Vijeće za regionalnu kooperaciju, odnosno, tko je zapravo taj Hido Biščević?
Da se odgovori na sva ta pitanja što se nedoljivo nameću našoj radoznalosti, poslužit ćemo se historijsko-investigativnom tehnikom, pa priču odmotati na sam početak... To će biti uzbudljivo putovanje kroz džunglu europske administracije, u kojoj su se izgubili milijuni radnih sati vrijednih birokrata i milijarde eura novca državnih i međunarodnih fondova, a ostali su, kao fosilni tragovi institucionalnih dinosaura, samo njihovi akronimi - SPSEE, SEECP, CEI, RCC, PIMS, SEDM... Da je ovo dječja priča, imala bi naslov "Hidina pustolovina u zemlji kratica".
U početku bijaše CEI - Centarlnoeuropska inicijativa stvorena u Budimpešti krajem 1989, dva dana poslije rušenja Berlinskog zida. Trebalo je da pridonese "prevladavanju blokovske podjele Europe", a osnovale su je kao "Kvadrigonalu" Italija, Austrija, Mađarska i Jugoslavija. Na sastanku u Klagenfurtu 1991, gdje je glavnu riječ vodio talijanski ministar Gianni de Michelis (poslije zatvoren u antikorupcijskoj akciji "Mani pulite") u članstvo su primljene Slovenija i Hrvatska, zatim Bosna i Hercegovina i Makedonija te mnoge druge tranzicijske zemlje. Postala je previše brojna, beskorisna, kao klub koji ne polaže na ekskluzivnost... No, ta organizacija postoji i danas, sjedište joj je u Trstu, ali je marginalizirana, jer se osnovna ideja - ulaganje kapitala zapadnih zemalja regije južne Europe u istočne, tranzicijske zemlje iste regije nije ostvarila na toj osnovi, kao kontrolirana međudržavna aktivnost, nego kroz nepronične dilove banaka i velikih korporacija što su, oslanjajući se na neke svoje utjecajne političare izravno poslovale s vlastodršcima i političkom elitom u zemljama koje su tek otkrivale kapitalizam. Tu nitko nije ostao siromašan, osim naroda.
Kad su se magična svojstva akronima CEI malo potrošila pa se pokazalo da je potreban širi okvir zahvata "novih", reinventiranih država na području između Slovenije i Grčke, pokrenut je 1996. "Proces suradnje u jugoistočnoj Europi" (SEECP), i to na inicijativu Bugarske, gdje je tada kao američki ambasador s neograničenim ovlastima "specijalnog savjetnika predsjednika za implementaciju mira u Bosni", djelovao poduzetni William Dale "Bill" Montgomery, jedan od glavnih junaka cijele ove uzbudljive regionalne storije. Dakle, zapadnoeuropske države koje su bile uključene u SEECP, trebalo je ekonomski da učvrste zonu koju je vojno-diplomatskim sredstvima pacificirala američka administracija predsjednika Clintona. "Proces suradnje" obuhvaćao je "Bosanski lonac" i cijelo okruženje. "Proces" je iznjedrio "Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Europi" (SP for SEE) kao strukturiranu regionalnu organizaciju sa bogatim fondovima prikupljenim na "donatorskim konferencijama" za projekte "jačanja demokracije, ekonomije i sigurnosti" u regiji, što zapravo znači za različite konferencije i seminare, "workshopove" i "brainstorminge", izradu beskonačnih papira o "mladima i naobrazbi", "izgradnji ljudskih resursa", "rodnim i ljudskim pravima", "slobodi medija" i "parlamentarnoj suradnji", te o milijun sličnih tema, koje se iscrpljuju proizvodnjom riječi i beskonačnih nepismenih traktata koji zagađuju engleski jezik, a uvijek uključuju prisustvo specijaliziranih europskih agencija i stručnjaka koji za velik novac upućuju lokalne žicare u tajne demokracije, privučene na te zgubidanske kongrese dnevnicama i mogućnošću da sve to upišu u svoje stručne biografije, pa nastave s prodajom iste magle na nekoj nižoj, lokalnoj razini. Osim toga, na seminarima se dobro jede i pije, a uvijek postoji mogućnost da se nafataju neke mlađe pripravnice, koje će dosadu razbijati kraćom avanturom s iskusnim grebatorima angažiranim u ovoj hvalvrijednoj aktivnosti.
Svote novaca koje se pritom mogu skrenuti iz međunarodnih fondova impozantne su - svaka europska birokracija koja se dokopala područja za "suradnju", pa na njemu suvereno djeluje, na terenu stvara vlastite organizacije i tvrtke "receptore". Znači, ako imaš program koji je "fondiran", novčano potpomognut iz odgovarajućih izvora, na terenu ćeš otvoriti svoju firmu kojoj ćeš program dodijeliti, ili nađeš povjerljive likove s kojima ćeš podijeliti pare. Kad kiši u Sahari, ni kap ne padne na zemlju. To je specijalna mudrost navodnjavanja iz ovih europskih izvora namijenjenih "suradnji".
Pošto je "pacifikacija" Balkana bila završena, prestala je i potreba za masivnom dispozicijom europskog novca u regiju radi njene "stabilizacije", što ne znači da je firma koja se time bavila ukinuta - naprotiv. Ona je opstala u svoj svojoj raskošnoj formi, ali je fiktivni sadržaj unekoliko reduciran. Na čelo "Pakta" početkom milenija dolazi slikoviti austrijski političar dr Erhard Busek (69), jedan austrijski šarmer, bečki pravnik, dobar katolik, u mladosti izviđač... Ima nešto kod tih Austrijanaca što ih navodi da koriste svaku mogućnost da i poslije dječačke dobi odijevaju kratke hlače, po mogućnosti kožnate, kao što u svakoj prilici nose folklorne kostime - svečane lodene od valjane vune ili od lanenog tkanja umjesto normalnog sakoa, te eventualno i pusteni šešir, u koji zadijevaju perušku s dlakama iz brade divojarca. U stvari, postoje dvije kategorije austrijskih pozera - oni manje opasni oblače se u te narodne nošnje, a oni vještiji, poput akademski isfuranog Buseka, maskiraju se u lažne Engleze i nose solonrok od tvida i obaveznu leptir mašnu, koja je znak prepoznavanja u tim krugovima, poput tajnog masonskog rukovanja.
Dr Busek je, zapravo, politički kadar, od onih koji se koriste kad je potreban čovjek iz drugog plana da se zacementira neka kombinacija, pa ga možeš plasirati kao "uglednog stručnjaka" kod kojega je stranačka pripadnost sekundarno svojstvo - to su "ljudi za sva vremena" poput Kregara ili Sriće, pa je i Busek poslužio kao vicekancelar kad su austrijski narodnjaci (njegova stranka OVP) pravili "veliku koaliciju" sa socijalistima (SPO) ne bi li nekako zaustavili desničarskog erkstremista Haidera. Složili su jednu trulu, činovničku vladu kojom su dominirali Busekov žovijalni osmjeh i njegova leptir mašna, malograđanski znak prepoznavanja iz bečkog vica o Bobiju i Rudiju.
Zašto je poslije toga Busek došao na čelo Pakta za stabilnost? Kad je Pakt izgubio svoju prvotnu svrhu, naslijedili su ga lukavi lokalni igrači iz austrijske provincije, oni isti momci koji su pokrenuli cijelu lukrativnu shemu Hypo Alpe Adria, sintetičkog privrednog čuda u jugoistočnoj Europi skopčanu s isisavanjem para, pa im je trebala akademsko-diplomatska "krovna organizacija" i "legenda" za njihove sumnjive poslove. Busek je tada Pakt zamijenio Inicijativom za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI). Za razliku od Pakta, kojemu je svrha bila da priskrbi novac za obnovu ratom i tranzicijom opustošenih država, SECI se zasnivao na "ideji da se zemljama jugoistočne Europe osigura pristup resursima koji će im omogućiti obnovu i izgradnju, bez obaveze da ih se pritom direktno opskrbljuje novcem". O kojim je onda resursima riječ, ako nema para? Pa tu su, naravno, "suradnja", "izgradnja ljudskih resursa", "ostvarenje rodnih i ljudskih prava", "osposobljavanje za sudjelovanje u demokratskom procesu" i još koješta... Veselju nikad kraja!
U jednom tirolskom skijaškom selu, Busek je otvorio "Europski forum Alpbach", gdje se van sezone održavaju razni seminari, pa smo tu posljednji put na slobodi vidjeli i našeg bivšeg premijera dr Ivu Sanadera. Pojavio se na proputovanju za Ameriku, dok je još pokušavao graditi image bivšeg uglednog državnika s akademskom karijerom. Naravno, Busek i Sanader pripadaju istoj grupaciji austrijskih katoličkih muljatora koji su Klagenefurt htjeli pretvoriti u glavni grad Balkana, a Hidu Biščevića sam je dr Ivo stavio na raspolaganje dr. Erhardu za dekorativnu funkciju šefa sarajevskog ureda njegove organizacije koja se širi iz nevidljivog središta, valjda u nekom nepristupačnom zamku na granici Tirola i Koruške, koji obleću šišmiši. Do tada, Hido je bio Sanaderov državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova koje je vodila Kolinda Grabar-Kitarović, lišena bilo kakvih ovlasti, budući da je resor zapravo vodio sam Sanader preko toga svoga pomoćnika. No, kad je pošao na izbore za drugi mandat, Ivo ga je maknuo, jer je očito imao neku drugu kombinaciju, pa ga je deponirao kod Buseka. Busek je dotle SECI pretvorio u RCC - češće je mijenjao nazive tih svojih firmi nego pokojni Puki kad bi mu legao odštetni zahtjev za klevetu. Odustali su od pretenzija da rješavaju kompleksne kontinentalne probleme, pa se usredotočili na Bosnu, Kosovo... Dečki iz Prištine zadnji su ušli u ovu igru pa su, naivni i neiskusni, Buseka koji predaje na bezbroj frakulteta po svijetu, te sudjeluje u milijun odbora za najrazličitija pitanja u tranzicijskim zemljama, postavili kao savjetnika "Ekonomske inicijative za Kosovo" u funkciji privlačenja direktnih stranih investicija!
Hidina karijera što je prethodila imnovanju na visoku dužnost genseka RCC, uobičajena je putanja jednog balkanskog oportunista, koji će dospjeti visoko ako i ne dometne daleko... Kao omladinski novinar pisao je o rock-and-rollu i objavio (s Darkom Glavanom) knjigu o "yu-pastirskom rocku" i o "Bijelom dugmetu". Zatim se zaposlio u vanjskopolitičkoj redakciji "Vjesnika" i specijalizirao za nesvrstanost, putovao od samita do samita, po Africi i po Bliskom istoku, gdje se zbližio s Abu Ijadom, Georgesom Habašom i drugim palestinskim ljevičarima. Izvještavao je iz Teherana kad su ondje Homeinijevi radikalni studenti zaposjeli američku ambasadu pa ih proglasio avangardom trećesvjetske revolucije. Uoči dolaska HDZ-a na vlast, u "Vjesniku" je napadao Miloševića, a kad je pobijedio HDZ, branio je Tuđmana od objeda da je na sastanku u Karađorđevu s Miloševićem dijelio Bosnu. Zatim je na sastancima s Izetbegovićem uoči potpisivanja Washingtonskog sporazuma poslužio kao kurir dok je Franjo pokušavao stisnutu Aliju da mu prepusti Hercegovinu (Komišić, koji je tome nazočio, opisao je to u svojim memoarima). Budući da je Tuđmanu ispravno odgovorio na nagradno pitanje: "Hido, jeste li vi musliman s velikim ili malim m?" ("Predsjedniče, ja sam musliman s velikim H") otposlan je za ambasadora u Ankaru čim je na brzinu sredio formalnosti oko diplome (vrijedilo bi malo zaviriti u arhivu zagrebačkog Fakulteta za političke znanosti!). Nakon Ankare, ide u Moskvu, gdje ga zatječe promjena vlasti poslije Tuđmanove smrti 2000. godine. Nije dopustio da mu istekne mandat i da mu Račanova vlada otkaže ljubav, javio im je da ostaje u Moskvi, gdje će raditi za jednog Putinovog oligarha hrvatskog podrijetla. Sanader ga je prilikom svog dolaska na vlast ipak opet povukao u Zagreb i, kao državnog tajnika, postavio na čelo skupine "mladih lavova" koji su žarili i palili još u doba Mate Granića. Hido, Vladimir Drobnjak (također bivši "Vjesnikov" novinar) i Joško Paro, nastavili su za Sanadera uz veliku pompu raditi ono što su radili i za Tuđmana - ništa. To je diplomatska škola koja je izrasla na devizi "Hrvatska - regionalna sila", odnosno, "Zrinjevac 7 - globalni PR za tirane i karizmatike koruptivne demokracije".
Što sad Hido radi u Sarajevu? Povremeno da kakav intervju nekim novinama koje ga još primjećuju jer su u njima urednici nedovoljno informirani, pa ih impresionira njegova kvazidiplomatska poza. U recentnom intervjuu "Politici" primijetio je: "Na ovim prostorima nacionalizam je pobedio komunizam, a potom šta je ostalo od jednog i drugog, to je pobedio senzacionalizam."
Hido je na ovim prostorima gradio komunizam kao vrlo pouzdan, ordenom rada sa srebrnim zracima odlikovan novinar, a zatim je postao glavni urednik glavnog državotvornog glasila u doba najvirulentnijeg Tuđmanova nacionalizma. Sad sjedi u Sarajevu na debeloj plaći, usred Bosne, koju je s Tuđmanom pokušao podijeliti, pa se bori protiv destabilizacije, zabrinut, kao i EU, za njen "nedovršen mir". Ne vidi se da mu je senzacionalizam išta naudio.