Ne prođe nijedan dan da se u bh. medijima ne pojavi apel za pomoć u liječenju bolesne djece. Česti su TV prilozi i novinski članci o gladnim višečlanim porodicama, roditeljima bez posla, povratnicima u porušene kuće, starcima bez ikakvih primanja, radnicima bez plata i osiguranja...
Većina stanovnika u BiH samo može uz nelagodu i suze u očima vidjeti još jednu tešku sudbinu, ali malo je onih koji mogu pomoći i pored najbolje volje. U borbi za vlastitu egzistenciju, malo je onih koji bi pomogli unesrećenim sugrađanima. Oni koji su svoju egzistenciju odavno riješili najčešće nemaju vremena za ove dirljive priče. Pomoć onima koji su odlučili da je javno potraže uz prisustvo TV kamera ponekad daju političke partije, pojedinci koji zahtijevaju anonimnost, a vrlo rijetko su to institucije čiju nadležnost preuzimaju novinari. Borba sa administracijom, podnošenje zahtjeva i ispunjavanje obrazaca najčeći su razlozi što se bolesni, osiromašeni i obespravljeni građani javljaju medijima. Razgovor pred kamerama posljednji je korak u višednevnom prikupljanju dokumentacije potrebne za socijalnu pomoć koja je u pravilu manja od toplog obroka zaposlenih u administraciji. Oni koji misle da je lakše bolesno dijete izložiti naporu da se svojim školskim drugovima i njihovim roditeljima obrati za pomoć pred kraj večerenjeg dnevnika spadaju u grupu kreatora neosjetljivog društva. Svakodnevni prilozi o ljudskoj patnji pokušaj su medija da pomognu u konkretnom slučaju, ali pomoć bi možda bila veća kada bi se ispitalo gdje je socijalna politika na listi prioriteta političkih partija koje trenutno pregovaraju o formiranju vlasti. Starica iz sela nadomak Bijeljine provela je pola vijeka sama u trošnoj kućici bez struje, nema nikakvih primanja ni zdravstvene knjižice. Nedavno smo je vidjeli kako novinarki koja je uradila prilog za TV dnevnik kaže da joj je bolje što nema struje jer ne zna kako bi je plaćala.
Novinarska ekipa posjetila je i povratnicu u okolini Goražda koja ručak sprema na improvizovanom šporetu koji je, u stvari, bubanj stare mašine za veš, a loži granje koje prikupi u obližnjoj šumi. Kuću nema - srušena je. Vratila se da živi u šupi jer nije mogla više u kolektivnom centru. Njeno dijete nije željelo pred kamere. Ovakvih slučajeva nema u stranačkim programima. Ovakvih slučajeva nema u nacrtima reformi socijalne politike. Sudeći po onome što rade vlade na svim nivoima, ovakvih slučajeva nema uopšte u ovoj zemlji. Ustavna reforma nije bila prepreka komšijama ove starice i samohrane majke da im pomognu jednim pozivom na ručak, kao što nije bila prepreka ni onima za koje je komšiluk glasao.
Neosjetljivi su oni što prave stranačke programe i to znamo po visini njihovih plata, putnih troškova i dnevnica. Međutim, neosjetljivi su i oni koji su u samo malo boljem položaju od ove dvije žene koje će ostati zapamćene kao primjeri teških ljudskih sudbina. Ove su žene nesrećnim spletom okolnosti ostale same i nesposobne da sebi obezbijede bolji život. Ali, koji ih je splet okolnosti u potpunosti isključio iz društva?
Zar nijedan socijalni radnik nije mogao po službenoj dužnosti nešto preduzeti ili su čekali čitko ispunjen zahtjev od onih koji se ne sjećaju ni da su i vidjeli školu? Gdje su duhovne vođe što propovijedaju kako treba ljubiti bližnjeg svoga? Gdje su nasmijana lica sa izbornih plakata i njihovi opštinski odbori? I sve da su i stigli u ove kućerke bez adrese, koliko bi ih još ostalo zaboravljenih, bolesnih i gladnih?
U ovakvom društvu živimo dok čekamo odluke o budućoj ustavnoj reformi koja treba biti osnov dogovora nove vlasti. U ovakvu zemlju danas dolaze predstavnici država Savjeta za provedbu mira (PIC) da vide kakav je budući status državne imovine. Ne znaju ove dvije žene da je pukla bruka sa američkom diplomatijom ni ko je razuzdani Berluskoni. Ne znaju ni da je Ustav BiH dio mirovnog sporazuma, ali znaju ko su Dodik, Tihić, Čović i Lagumdžija. Znaju kada bi došle do njih da bi im možda neko iz opštine pomogao. To je najveća odgovornost koju stranački lideri imaju. To što ih svi znaju, što im daju glas da bi njima bilo lakše i da bi živjeli u miru i blagostanju sa punim nacionalnim, vjerskim i ljudskim identitetom. Zato lideri i jesu prva vijest u našim dnevnicima i člancima, ali samo ako odgledaju emisije do kraja i vide gdje žive oni što vjeruju u njihovu pomoć.
Nije isključeno da bi lideri i pomogli, ali ovih dana ubiše ih zahtjevima za ministarske i savjetničke pozicije, stižu im dopisi njihovih saradnika za nabavku novih mobilnih telefona za sljedeći mandat, rješenja koja čekaju na potpis za nova imenovanja, nerentabilan vozni park i sve veći troškovi stranke u postizbornom periodu.
Svi smo dio socijalno neosjetljivog društva od trenutka kada osjetimo nelagodu dok gledamo apele pomoći za bolesnu djecu do momenta kada postajemo svjesni da smo u grupi onih koji nemaju ni za trećinu potrošačke korpe. Neprolazni Duško Radović rekao je da "naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo". Da se aforizmi politički klasifikuju, ovaj bi bio socijaldemokratski, a u BiH na vlasti bi trebalo da bude upravo ova opcija. Dobra vijest uz ručak pripremljen na bubnju veš-mašine.