(Kolumna objavljena u "Nezavisnim novinama" 9. februara 2000. godine. Nezavisne.com će u narednim danima objavljivati odabrane kolumne Aleksandra Tijanića)
***********************************************************************************************************************
Prošlo je vrijeme kad je u ovoj zemlji i smrt jednoga bila tragedija; u današnjoj Srbiji svačija smrt samo je statistika. Zato, kad ubiju novinara - to je samo drastični oblik cenzure; kad likvidiraju biznismena - to je samo tradicionalni srpski običaj pri bratskoj podjeli plijena; kad ubiju političara - to je samo posljedica neispunjene riječi date biznismenima; ali, kad ubiju ministra srpske vojske - šta je, dodavola, to!?
Šta treba da znači oficijelna formulacija da je smrt Pavla Bulatovića posljedica klasičnog terorističkog akta? Da tragovi upućuju na Albance? Na Milove ljude? Ili na neku još neotkrivenu atentatorsku grupu unutar Srbije? Možda na ubice plaćene iz inostranstva? Ili, pak, ovo predstavlja jasan telegram režimu iz srpskocrnogorskog poslovnog kruga?
Šta god da bilo, Pavlovo ubistvo jeste terorizam. Ali, terorizam to je samo način na koji je ubijen; ono što ostaje nejasno kao i u slučaju Arkana - to je način na koji mu je presuđeno. Bez sudija, bez porote, bez advokata i bez prava žalbe. Ko to radi, zašto to radi i kako mu polazi za rukom?
Čak i u srpskom sistemu društvenog kanibalizma, u zbirci naših nesreća i bedastoća - nanizanih u pravilnim razmacima kao četnički redenik - atentat na ministra vojske odašilje jasnu poruku.
Prvo, do kraja je i bez mogućnosti povratka razoren državni monopol na aparat fizičke prinude. Svaki Srbin se stoga više pribojava presude tajnih centara moći koji izriču samo jednu, ali neopozivu presudu. Ti centri moći mogu biti prikriveni unutar samog legalnog sistema ili, što je gotovo očito u slučaju Bulatovića, izvan njega.
Drugo, svi ovi centri eliminišu ljude po sopstvenom kriterijumu koji pokazuje apsolutno odsustvo straha, ustručavanja bilo koje vrste ili, stoje zanimljivo, pokušaja bilo kakve nagodbe sa osuđenikom. Dakle, u percepciji presuditelja, smrt obilježenog predstavlja najjeftiniju i najsigurniju varijantu za istjerivanje sopstvenih ciljeva. Što spektakularnija smrt, na što neobičnijem mjestu, sa što više svjedoka - čini jasnijom poruku koju upućeni nepogrešivo dešifruju.
Treće, reprezentacija likvidiranih Srba, zaključno sa Pavlom, njihovo mjesto unutar hijerarhije društvene ili finansijske moći, kao da govori preživjelima da u ovakvom sistemu nema besmrtnih, nedohvatljivih, da nema previsoke mete, ni zaštićenih prezimena te da niko nije oslobođen plaćanja kamate ako je učestvovao u stvaranju Srbije čije je srce u nečijem novčaniku. Budući da Bulatovićeva smrt direktno šteti slobistima - oni još smiruju talase Arkanove pogibije - jasno je da grupa koja je naložila ovaj atentat baca rukavicu u lice režima. Ta grupa, ta organizacija, taj pojedinac ili neki tajni sistem izaziva državu na odmjeravanje: ko, zapravo, vlada Srbijom? Čija je moć veća?
Sistemu je jasno poručeno da ovo Tajno bratstvo udara po bilo kome ukoliko procijeni da su njihovi interesi ugroženi, da su prevareni, da neko pokušava da zauzme njihovo mjesto u poslu ili jednostavno, da je neko povukao potez koji im udara na obraz, strategiju ili dovodi u pitanje njihovu reputaciju.
Četvrto, strateška poruka ovog atentata - naravno, pod uslovom da ga nisu naručile i izvele albanske ili neke druge terorističko-špijunske grupe, pokazuje jasnu namjeru naručilaca i neposrednih izvođača da prežive kraj ovog režima i stvore osnovu za poslove, očuvanje pozicije i kontakte sa nekom dugačijom, novom srpskom vladom.
Nije isključeno da takve grupe, odmetnute od nekadašnjih patrona, ponude savezništvo opoziciji u burnim vremenima primopredaje vlasti - optimistički izraz za namjerni haos i dirigovani debilitet koji će nasilje da spusti do nivoa svakodnevnog života i da time otkupe svoje grijehe, učvrste svoje vlasništvo i legalizuju sebe kao poslovne ljude koji su iz sive prešli u zvaničnu poslovnu zonu.
Dakle, to je ona opštija strana tragedije Bulatovića i njegove porodice. Ali, svako koji ga je poznavao - bez obzira je li politički istomišljenik govoriće o njemu kao gorštaku blage prirode, umjerene politike i učinljivom čovjeku koji nije odbijao da učini uslugu kad je god mogao. Njegovi zemljaci kažu da je volio društvo, da se opuštao u kafani, da je mogao da popije, ali i da podnese, da je bio privržen porodici i, stoje rijetkost za Brđane, nije pokazivao preveliku ambiciju bilo u čemu. Za sve visoke funkcije više je, tvrde, bio mobilisan no što se za njih otimao.
svi ovi centri eliminišu ljude po sopstvenom kriterijumu koji pokazuje apsolutno odsustvo straha, ustručavanja bilo koje vrste ili, stoje zanimljivo, pokušaja bilo kakve nagodbe sa osuđenikom
Sloba ga je svojevremeno izložio velikom testu. Naime, kao Panićev šef savezne policije, Pavle je - o tome je govorio samo u privatnim krugovima - teško podnio upad srpskih specijalaca u zgradu federalnog MUP-a. To je bila noć u kojoj je Srbija bila najbliža građanskom ratu. Da je Ćosić naredio vojsci da oslobodi federalce, da je došlo do pucanja, sam Bog zna kako bi se čitava afera završila. Ovako, Bulatović je bez javnih protesta, ali, mada slobista i bez osjećaja trijumfa, ispraznio kancelariju i neko vrijeme proveo kao iskušenik na hljebu i vodi.
Kad je Sloba vidio solidno vladanje zemljaka koji ostao bez posla - a budući da ne zaboravlja ni dobro ni loše učinjeno sebi - pozvao je dobroćudnog Pavla da u mandatu Raja Kontića bude ministar vojske i da taj posao nastavi sa prezimenjakom Momirom.
Zli jezici će kazati da je Sloba time dobio odriješene ruke da vojsku, poslije pet godina zahlađenja, ponovo privuče k sebi. No, upućeni znaju zašto se Pavle nije našao ni na jednom spisku za Hag; sve što je bilo bitno za unutrašnju ili spoljnju politiku, za Bosnu ili za Kosovo - išlo je mimo njega.
Otuda, teorija o stranoj zavjeri za likvidaciju - od Albanaca do NATO špijuna - potpada pod zdravorazumsku. provjeru.
Bulatović čak, što je čudno s obzirom na njegovu zvaničnu funkciju, nije bio u najužem krugu Slobinih ljudi od povjerenja i akcije.
Nije se zbog toga bunio i samo je, u trenucima raspoloženja, sjetno govorio o profesorskim danima u Podgorici. Zaključak - sve velike bure zaobišle su gabaritnog ministra; nekako je bio odmjeren i u kosovskoj krizi, a u aktuelnom sukobu Mila i Momira, koliko se zna, nije sebe definisao kao vukodlaka u bilo kojem obliku.
Mediji vole da istaknu kako je bio ujak Darku Ašaninu; jeste! Ali, Darko je mnogo prije ujaka napravio karijeru - doduše, u svojoj oblasti. Znači, kad je Ašanin bio bogat, kad je postao strah i trepet jugoslovenske, a i evropske sive zone, Pavle je bio mali profesor u Podgorici. Umro je u skladu sa razmjerom kojom je gledao sebe: ubijen je, a da kraj njega nije bio tjelohranitelj, kao obavezna insignija moći svih značajnih Srba, dok neki generali, kojima je on šef, ne izlaze iz kuće bez pratnje džipova punih specijalaca.
Nema evropske države koju ubistvo ministra vojske ne bi prodrmalo od temelja do dna. Ovdje će čitava priča, sred Srbije anestezirane zlom, trajati sedam dana. Desetogodišnja proizvodnja mržnje prema svakome, činjenica da su se najglasniji Srbi pokazali kao najveći lopovi, raspad; pravosuđa, vađenje svakog i korijena stabilnosti države i i nacije, proizvela je ravnodušnost prema svemu pa i prema zločinu. Uzalud su priče o Srbiji kao svjetioniku borbe protiv novog svjetskog poretka; i uzalud obnova, reforma i televizijski spotovi. Mi smo ono što jesmo - velika mrtvačnica u kojoj jedva živi prebiru i nariču nad tek mrtvima. Korupcija, kriminal, atentati, najveći broj neriješenih ubistava u Evropi, najviši rejting ubijenih na svijetu, najveće skraćenje života u regionu, otvoreni rat međusobno prožete sive i zvanične moći, divljaštvo kao najviši oblik etničkog razvoja u kojem su ljudi spremni da ubiju ili budu ubijeni iz trivijalnih razloga - to je Srbija na ulasku u 21. vijek?
Nervoza zbog sve manjeg plijena razara običajno pravo u sivoj zoni i sada kreće histerična reakcija koja i uvodi nasilje u svaki oblik srpskog javnog života: politiku, ekonomiju, medije, pravosude, bolnice, škole, ulicu, izbore, kafanu, hotele. A, mi Srbi, kao gomila prokletnika i očajnika, predodređenih za sopstvenu propast, čekamo na red. Ono stoje novina -u tom i redu neće biti izuzetaka.
A u tako postrojenoj Srbiji, neko ispred nas, ili iza, jeste dželat. Ostalo samo žrtve!
Kakva budućnost! Kakvo carstvo laži, smrti i jada. Kakva jednostavna poruka srpske decenije: u ovakvoj Srbiji, iza svakog bogatstva, iza svakog i uspjeha, iza svake moći - krije se kriminal!
A iza kriminala, stoji presuda!