Pomisilo sam ovih dana: što je ono najvažnije u životu što bih želio naglasiti da je nastupio moj posljednji dan na ovome svijetu? Moje ljubavi.
Nije to patetika. Ne, dragi i drage moje. Ljubav je ono najvažnije. Previše smo napeti. Hajde da prozborimo o najbitnijemu!
Nakon Drugog svjetskog rata mnoštvo je Hrvata stiglo do Argentine. Tu su se našli i Pilselovi. Dakle, na jednoj sam priredbi uvidio prekasnu kćer ruskih imigranata: Anu. Nevjerojatno talentiranu plesačicu i glumicu. Što da kažem. Te noći nisam spavao. Niti nekoliko idućih. Bio sam toliko zateleban da sam čak otišao u sjedište veleposlanstva tadašnjeg SSSR i raspitao sam se gdje i kako mogu naučiti temelje ruskog jezika. Ana je bila bogata. Ja ne. Bila je član obitelji koja se nije previše bunila što su vojne vlasti ubijale sve što je smrdjelo na ljevičarenje. Ja sam, pak, radnim danima glumio argentinskog borca za ljudska prava i "borio se" protiv vojne diktature, a vikendima sam, pak, bio, jer su me tako usmjerili u životu bez suvišnih objašnjena, mali hrvatski fašist ili nekakav ustaški pionir sa slikom Ante Pavelića iznad kreveta i svim ostalim rekvizitima.
Jedan dan mi je jedan argentinski svećenik, prijatelj, postavio ključno pitanje: "Do kada ćeš, Drago, biti jedno i drugo?" Nedugo nakon toga Pavelićeva je slika završila u kontejneru i započeo je moj proces de-ustašizacije. Podijelio sam to s Anom. Već smo se strastveno ljubili. Ali nije pomoglo. Ona je to prepričala ocu, tvrdokornom nacionalistu, i meni je zabranjeno da je dalje viđam. Bol nije trajala dugo jer se ubrzo pojavila Suzana. Svejedno, moja glupost je ostala konstantna. Rođena je u mješovitom talijansko-španjolskom braku. Trebalo mi je godinu dana dok nisam saznao da joj je otac vojno lice, angažiran u egzekucijama ljevičara. Tada mi je već bilo jasno da moram sam dati petama vjetru. Hvala bogu što nisam završio kao mladi i lijepi leš.
Primijetili ste da sam u bloku o Buenos Ajresu preskočio 1985. godinu. To je zato što sam ju proveo u Sao Paulu, najmnogoljudnijem gradu Brazila. Opet zbog ljubavi. Zvala se Marlene. Otac, već pokojni, bio je stigao iz zadarskog zaleđa kao ustaša koji je tražio bolju budućnost u Južnoj Americi. Majka je bila Švabica. Ljuta kao zmija. Nije me mogla smisliti. Te sam godine radio kao analitičar medija u argentinskom konzulatu, proučavao teologiju oslobođenja i duhovnost svetoga Franje te sam, puknut u mozgu, nakon što je Marlene spomenula brak, u panici je ostavio uz izgovor da idem natrag u Argentinu da se priključim fratrima. Rastanak je bio dramatičan. Za film. Ona je vozila satima svoju "bubu" iza mog autobusa. Ja sam plakao kao ljuta godina, uvjeren da je to cijena koju treba platiti ako se odlučim poslušati "Božji poziv".
U maju 1989, nakon odluke da obrazovanje nastavim u domovini roditelja, iz JAT-ovog zrakoplova (u koji sam ušao u Madridu) sam se iskrcao u Zračnoj luci Zagreb. Redovničke su me vlasti uputile na studij i na boravak u Rijeku, u samostan svetog Nikole, moje tadašnje redovničke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru. Elem, u oktobru 1989. pojavila se Nataša, nastavnica od prvog do četvrtog osnovne škole. Pionirka, frustrirana što nije bila primljena u Partiju, prava Ttitovka, Jugoslavenka koja je 1990. otkrila da je, ipak, Hrvatica i koja je te godina doživjela obraćenje i postala kršćankom. Ona je tada izlazila iz prvog, vrlo mučnog braka s nekim čovjekom iz Bosne koji uopće nije znao biti ni muž ni nježan čovjek. Iskreno smo prijateljevali. Odnos je bio čist kao suza. I tako je bilo sve do 23. oktobra 1991, kada mi je brat Branko umro u ratu, a ja to saznao sutradan.
Odluka je bila trenutačna: napuštam sjemenište da se pridružim istoj njegovoj postrojbi u IV. Brigadi tadašnjeg Zbora narodne garde (ZNG), danas HV. Nataša je plakala jer je bila sigurna da ću i ja poginuti. Po povratku u civilni život naše se prijateljstvo poremetilo. Ja sam to krivo shvatio kao ljubav. Ona isto. I požurili smo u brak koji smo, bez previše razmišljanja, sklopili u augustu 1992. u Rijeci. Već nakon prve godine zajedničkog života sam shvatio da me Nataša ne može pratiti u mojim novinarskim avanturama. Pogotovo ne u spirali nasilja u kojoj sam se našao kao suosnivač i terenski istraživač Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO). Bilo je to previše za njenu dušu koja je tražila mir i spokojnost. Ipak, trebalo mi je dosta vremena da joj predložim rastavu. Nije bilo povišenih tonova. Samo postepena spoznaja da smo dobro prijateljstvo obostranom krivom i nepromišljenom odlukom pretvorili u brak koji od početka nije imao smisla niti budućnosti. Rastali smo se u oktobru 2006. i ostali smo ono što smo i bili, dobri prijatelji. Moja prva supruga je sjajna osoba, duhovita, srdačna.
Sadašnju sam suprugu upoznao u prekrasnom mjestu Fužine, u Gorskome Kotaru. Ljubav je buknula u ljeto 2004. Ona je Njemica, rođena je u Manili, na Filipinima, u obitelji protestantskoj. Godine 1988. odlučila je preseliti se u Njemačku. Na Sveučilištu u Heidelbergu je diplomirala španjolski i pedagogiju, a magistrirala englesku književnost i filologiju. Francuski je, pak, studirala na Sorboni.
Od ljeta 2004. do ljeta 2006. kada sam ju zaprosio, a ona prihvatila brak, napravio sam tisuće i tisuće kilometara vozeći u jednom dahu između Zagreba i Heidelberga. Ljubovati tamo je bio čisti užitak. To je grad koji čovjeku vraća pogaženo dostojanstvo jer liječi traume i emocionalne rane kakve sam imao napretek. Danas smo u Zagrebu, u selu Medvedski Breg, na obroncima Sljemena. Claudia me tješi i kaže: "Uvijek je najbolje onako kako jeste." Čovjek, kažu, govori dubokim, toplim glasom opće stvari, običnim riječima, ali riječ ljubav, koja sve nagovještava i svatko očekuje, ne izgovara nikako ili je neće do kraja života izgovoriti kako treba. Mislim da sam pokušao to ovdje opovrgnuti. Jer Claudiju ne želim nadživjeti! I još nešto, parafrazirajući Ivu Andrića, ovo što sam napisao nije učinjeno za vrijeme još jednog sna nego u vrijeme nesanice.
Ne spavam i znam da ne spavam. Ne. Prisjećam se sebe, nekih trenutaka svjetlosti, brišem nepotrebna sjećanja. Gazim sve dublje u tu svjetlost koja se budi izvan moje radne sobe i gubim se u njoj. Za Claudiju. Za uvijek. Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi vidjeti kazala mi je nesanica svojim nijemim, plahim, očaravajućim mirom.