U vrijeme kad Sarajevsko sveučilište potresaju afere korupcije, nemorala, plagijata u svim najnevjerojatnijim oblicima, o čemu danima pišu sarajevski mediji, reis Cerić na Sveučilištu u Kuala Lumpuru govori da je "bit islama znanje i moral". Koje znanje, koji moral - ne kaže!? No, postavlja se pitanje zašto to govoriti Malezijcima ili bilo kome drugom, kad je stvar veoma, veoma ozbiljna i u vlastitoj avliji?! O tome pišu i tzv. svete knjige!
Zar i ovogodišnje prijevare oko putovanja na hadž, ili barem dio bruke oko plagiranja, a nakon seksualnih ucjena studentica na Pravnom fakultetu u Sarajevu nisu i previše da se ta "bit" ovdje kod nas propovijeda?
Koliko je današnjem bosanskom društvu potrebno znanje, a koliko moral? Koliko su te dvije opće vrednote uopće žive u bosanskom društvu? Koliko su potrebne, čak nužne bosanskohercegovačkim univerzitetima i vjerskim zajednicama kao najvažnijim središtima kulture, najsnažnijim generatorima kulture, ako kulturu poimamo kao "ukupnost društvenih struktura te religijskih, umjetničkih i intelektualnih očitovanja koja obilježavaju neko društvo ili zajednicu; sustav osjećanja, mišljenja i djelovanja"?
Teška pitanja, a odgovora niotkud, osim ako odgovor ne dolazi izdaleka, iz Malezije. (Ili je tamo rečen da ovdje ne bi obvezivao?) Ali, odnosi li se on, taj odgovor, onda na sve one koji su u zadnjih deset godina po kratkom postupku, preko noći, diplomirali, magistrirali, doktorirali prepisujući tuđe znanstvene radove, tuđe knjige ili i ne posjećujući fakultete na kojima su sve te akademske titule postigli (jer su im, uza sve ostalo stečeno, još samo one nedostajale)? Odnosi li se i na one s Pravnog fakulteta koji od studentica traže seksualne usluge za polaganje ispita? I na dekana tog fakulteta, kojemu se sarajevska akademska zajednica (kao jednom od brojnih!) smije i iza leđa ruga već petnaestak godina, a koji, na sve to, još prepiše knjigu uglednog znanstvenika iz Hrvatske? I na one koji mu napišu recenziju te prepisane knjige, inače poznate kvaziznanstvenike, kulturno-povijesne bošnjačke mitomane? A jedan od njih je, podsjećamo, izjavljivao da mu je imenjak, tj. "poslanik Muhamed uzor", a drugi je, kao znanstvenik (sic!), napisao i ovo: "Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to kompliment"!?
Ili je jednostavno riječ o nekom novom naučavanju znanja i morala, te prava i pravde, pa falsifikatori, prepisivači, seksualni nasilnici, nacionalistički romantičari, vjersko-ideološke udvorice... ili kako sve nazvati taj poluakademski polusvijet koji nije referantan ni u svome selu, a kamoli u bh. ili nekim širim akademskim krugovima, izigravaju društveno uvažene ljude, kulturne djelatnike? Kako kad zbog njih naše visoko školstvo ne može u Europu, kao što zbog mudžahedina s bosanskim putovnicama (neki dan još jedan ubijen u Alžiru!) BiH ne može u bezvizni režim... A koliki tek takozvani sveučilišni profesori već desetljećima nemaju znanstveni rad dostojan ni malo boljeg seminarskog rada ili diplomske radnje...
A tek znanje i moral onih koji, vidjeti novine (!), varaju obične vjernike na putu u hadž, napastvuju djevojčice, siluju... (Ne znate vi bosansko selo!?) A što je s moralom i znanjem novih bh. islamista koji, po talibanski, svojoj djeci ne daju u kino i pozorište ili čitati neke knjige, tj. stjecati znanje?
Ili će, ipak, biti istina ono što je napisao Rešid Hafizović: "Vehabije su mafija koja potiče iz Arabije. Iza njih se kriju mediokriteti koji se pod plaštom vjere žele domoći vlasti, prestiža i novca." Gdje su tu obrazovanje i moral? Mediokriteti svakako nisu netko tko bi se mogao nazvati obrazovanim, a mafija svakako ne netko tko bi se mogao nazvati moralnim. Je li zbog njih reis morao ići u Kuala Lumpur? Nije to mogao reći na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu pred R. Hafizovićem, A. Silajdžićem, E. Karićem...?
Opasnost za ono što se zove kulturni prostor BiH zove se ne samo stimuliranje, poticanje destrukcije, nego jednako tako i šutnja nad destrukcijom i degradacijom bh. kulturnog prostora, koji zaposjedaju mediokritetske strukture, i zataškavanje njihova krimogenog djelovanja tih struktura, kojima je jedina referenca bučnost u isticanju nacionalnog ili vjerskog i redovito posjećivanje nacionalno-vjerskih mindera.
Kako, inače, razumjeti da tobožnji profesori pravnih disciplina seksualno ucjenjuju studentice prava (učeći ih nekom novom pravu i pravdi), a da za to bude odgovoran tek obični vozač? A kamo puste sreće da je Pravni fakultet jedini!? Da je iznimka?! Ili da je samo Sarajevski univerzitet jedini?! Da je iznimka!?
Reis se u svom govoru potrudio pobrojati sveučilišta u svijetu i u islamskim zemljama, kvantificirati ih, ali kvalitativnu razliku nije spominjao...
Nikad BiH nije imala više sveučilišta, a nikad manje znanja i morala! Što s tim? Nikad u BiH nije bilo više vjere?! Ali što s njom? Gdje je moral?
"Znanje jednako vjera, dok je neznanje jednako nevjera", reče čovjek koji bi morao znati da znanje i vjera nisu iz istog kategorijalnog sustava, da se, dakle, ne mora vjerovati ono što se zna, te da se malo što tako tvrdokorno opire znanju kao vjera! A tek priča o moralu?! Ostavimo je Mustafi Spahiću!