Ne prođe mnogo vremena, a pojavi se neka rejting lista o konkurentnosti, kreditnom rejtingu, stepenu korupcije ili uslovima poslovanja u zemljama svijeta. Ko želi da potraži BiH na tim listama, tom poslu treba da pristupi tako da listu krene da čita odzada, jer će je tako naći za tili čas.
Tužna je istina da je BiH i Albaniji, sinonimu za evropsku nerazvijenost, počela da gleda u leđa. Politička elita će, naravno, brzo opravdanje naći u tome da je u Bosni do samo prije 15 godina bio rat, da je zemlja na neobičan način uređena, ili neko već prigodno objašnjenje kakvo se daje u komentarima na poražavajuću, ali, nažalost, istinitu statistiku.
Međutim, ukoliko upitate nekog od investitora koji je pokrenuo, ili želi da pokrene proizvodnju u BiH, koji je to najveći problem koji mu otežava ili onemogućava razvoj posla, nećete dobiti očekivani odgovor da je to korupcija, glomazna administracija ili kreditni rejting. Odgovor je pomalo neočekivan: u pitanju je nedostatak znanja i želje da se radi.
Naime, kako mi reče jedan direktor, čija je firma poprilično uložila u BiH, kada su dolazili u zemlju, računali su na komplikovane procedure, planirali su čak i sredstva za fondove koji neće biti provučeni kroz poslovne knjige, raspitali su se i s kim treba u četiri oka da se "posavjetuju" kako da malo poguraju dobijanje raznih dozvola i da im neka od 13 inspekcija ne osvane već prvog radnog dana u firmi i krene da provjerava da li su stolice propisanih dimenzija.
Sve je to za investitore u BiH neugodno, ali očekivano. Na kraju krajeva, to je problem i drugih tranzicionih zemalja koji su investitori i voljni platiti kako bi se među prvima pozicionirali na tržištu koje bi u nekoj bližoj budućnosti trebalo da bude uređeno.
Prava nagazna mina ih čeka kada završe sa svom papirologijom i registracijama i krenu s radom. Tada se postavlja pitanje: Koga zaposliti?
Činjenica je da BiH kuburi sa hroničnim nedostatkom kvalifikovane radne snage, bilo da se radi o menadžerima ili zanatlijama.
Vakuum koji je napravljen u zadnjoj deceniji 20. vijeka predstavlja sve veći problem, a kako je krenulo, u bližoj budućnosti prijeti da postane problem koji može da uruši čitavu zemlju.
Generacije ljudi od 35 do 40 godina koje bi sad trebalo da stupe na scenu u punoj snazi i da budu nosioci tehnološkog, ekonomskog pa i političkog života zemlje, svoje obrazovanje i vještine sticale su u najgorem mogućem periodu.
Izgubljena je čitava jedna generacija inženjera, tehnologa, bravara elektroničara, novinara, građevinaca...
Nekada vrsni inženjeri raznih profila, po evropskim kriterijuma gledano, kojih je na stotine radilo samo u nekoliko banjalučkih preduzeća poput "Čajavca", "Jelšingrada", "Kosmosa" ili "Incela" su nestali - ne postoje više.
Upravo pozivajući se na tu staru slavu, kao komparativnu prednost BiH, često čujemo kako političari i razni ekonomisti govore kako imamo vrijednu i obučenu radnu snagu. Kako je BiH nekada proizvodila televizore, bila nosilac poslova u složenim energetskim poslovima širom svijeta, ili jednom riječju, imala vrsne stručnjake. Samo zaborave da naglase tu riječ imala i dodaju da ih sad gotovo i nema.
Godine nerada preduzeća dovele su do toga da stručnjaci o kojima govorimo nisu bili u prilici da prate razvoj modernih tehnologija, usavršavaju znanja na računarima, tako da su, nažalost, za savremene procese proizvodnje postali neupotrebljivi.
Kamo sreće da su bili u prilici da rade u svojoj zemlji na usavršavanju vještina i da svoje znanje prenesu na nove generacije. Privatizaciona mafija bila je brža od njih i uspjela je da razori nekad velike gigante koji su jedini bili u stanju na pravi način da edukuju kadrove.
To je za posljedicu imalo da je palo interesovanje za fundamentalne i tehničke nauke, ali i zanate, tako da su se svi prebacili da budu menadžeri, pravnici, ekonomisti, sociolozi i razne druge tehnokrate za kojima se iznenada javila potreba.
Starih kadrova nema, novi se ne školuju i pitanje je ko će da radi u halama o čijem se oživljavanju govori na sva usta, pa sve i da se nađu pare ili strateški partneri.
Kako sada stvari stoje, teško je da će postojeći obrazovni sistem iznjedriti snagu koja treba da bude nosilac razvoja. I ako uspijemo da iškolujemo nekog mladog mašinskog inženjera, velika je vjerovatnoća da niko o njemu neće voditi računa i da će put za svoja dalja usavršavanja potražiti u inostranstvu.
Koliki je taj problem u praksi, priča mi jedan domaći privrednik koji je imao problem za pronalaženje kvalifikovane radne snage za rad u fabrici u koju je uložio mnogo novca kako bi u nju instalirao savremenu opremu.
Kako kaže, kada je on pokušao u Srpcu da pronađe kvalitetnog mašinskog inženjera, takav nije postojao na tržištu. Stari nisu mogli, ili nisu željeli da savladaju nove softvere, a neki mlađi koje je uspio s mukom da pronađe u Banjaluci nisu željeli da rade u Srpcu iako nemaju posla, a i plata koju im je nudio uopšte nije bila mala za prilike u BiH.
S teškom mukom je uspio da sprovede edukaciju i da pokrene proizvodnju.
Sličan problem imaju i drugi investitori. Više vremena potroše u pronalaženju i obuci kadrova nego li u registraciji koja traje cijelu vječnost.
Zbog svega toga treba prestati s kukanjem i shvatiti da je od rata prošlo više od decenije i po, što je, recimo, period koji je bio potreban jednoj Njemačkoj da iz pepela postane ekonomska sila u Evropi. Ključ njihovog uspjeha nije bio u Maršalovom planu ili hladnoratovskoj politici već u znanju.
Zato, možda bi prioritet trebalo da bude da nađemo način kako da vratimo stručne ljude i proizvodimo nove, jer bez njih ćemo biti osuđeni na propast.