Može se reći da je Zoran Đinđić zakoračio u politički život kada je kao mladi gimnazijalac poslao prijedlog da se iz Ustava SFRJ izbriše ime Josipa Broza Tita.
Uz privođenje policiji ostao je bez pisaće mašine. Roditeljska kritika nije izostala. Ovim je mladi Đinđić manifestovao svoju buntovničku prirodu.
U to doba se interesovao za studentski bunt i revoluciju u Francuskoj.
Kao student preuzimanjem Saveza studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu počinje "opoziciono" da djeluje.
Tajno radi na organizovanju i povezivanju studenata širom Jugoslavije sa krajnjom namjerom da formiraju političku stranku. Jezgro ove organizacije činili bi studentske organizacije i sindikati.
Organizuje skup u Ljubljani, ali ih hapse.
Slijedi optužnica protiv "ustavnog poretka, naroda i države" i Zoranu Đinđiću, zajedno sa njegovim prijateljima, u januaru 1974. godine sude. Dobili su po godinu dana zatvora.
Za ovaj period njegovog života i rada Latinka Perović kaže: "Na studiju filozofije počinje njegovo interesovanje za politiku, njegov angažman. I tu se manifestuje jedan princip koji je njega određivao kao intelektualca i kao političara, kao ličnost, kao filozofa. Zoran Đinđić princip slobode stavlja iznad svega. Otuda i njegova pobuna protiv komunističkog režima, on je bio uslovno i suđen kao student zbog jednog jugoslovenskog skupa u Ljubljani. To je njegov otpor političkom monizmu, odsustvo borbe ideja i društvene dinamike."
Po završetku studija filozofije teško može da pronađe posao, svuda ga prati osuda pobunjenika i disidenta i ako nije birao posao to je bilo netipično za našu sredinu.
Prekretnica u njegovom životu bilo je poznanstvo sa Jirgenom Habermasom, nastavljačem Frankfurtske škole, koga je upoznao na Korčuli (Ljetna filozofska škola) u organizaciji zagrebačkog časopisa "Praksis".
Tom prilikom je dobio poziv od uvaženog profesora da dođe u Njemačku i nastavi studije. Gotovo je legenda (priča) da kada je našao Habermasevu kuću i poslije dužeg čekanja i zvonjenja ispred vrata kada niko nije otvarao, ušao je kroz prozor.
Ovaj netipičan način "ulaska" takođe je najava jednog novog slobodnog nekonvencijalnog duha koji pokazuje mladi Đinđić.
Za vrijeme boravka u Njemačkoj, pored studiranja, radio je razne poslove poput rada u knjižari, voženja autobusa, dostavljanja drva, prodavanja jabuka, taksiranja....
Tada je za sebe govorio da je "lijevi anarhista". U to vrijeme se zanima za Petra Kropotkina. Njegova sklonost ka radikalizmu manifestovaće se simpatijama za terorističke organizacije, posebno za Bader Majnhof u Njemačkoj.
U Njemačkoj se kroz raspravu o terorizmu udaljio od radikalizma.
U ovoj fazi možemo govoriti o pobuni mladog filozofa jer ako prihvatimo da je u to doba bio mladi radikalni ljevičar anarhista i podržavalac terorističke grupe onda je to čin otpora, a ne građanske neposlušnosti.
Druga faza Đinđićevog života počinje njegovim povratkom u zemlju 1989. godine, tačnije njegovim angažovanjem pri formiranju Demokratske stranke, kada definitivno ulazi u politički i javni život Srbije.
Sve do 1996. godine Đinđić djeluje kao opozicionar, politički i društveni kritičar, zahtijevajući brze društvene promjene.
Za naš rad važna je 1996/97. godina kada Zoran Đinđić uzima aktivno učešće u organizaciji protesta u Srbiji, a povod je krađa na lokalnim izborima održanim 3. i 17. novembra 1996. godine.
Prije izbora formirana je koalicija "Zajedno" koju su činili Demokratska stranka, Srpski pokret obnove i Građanski savez Srbije.
Poslije drugog kruga lokalnih izbora koalicija "Zajedno" pobijedila je u Beogradu i u drugim većim gradovima u Srbiji, ali je odlukama izbornih komisija i sudova pod uticajem režima proglašena pobjeda vladajuće koalicije.
Osamnaestog novembra protesti počinju u Nišu, a sljedećeg dana u Beogradu. Na prvom protestnom mitingu okupilo se oko 30.000 ljudi. Demonstracije počinju širom Srbije.
Zoran Đinđić postaje jedan od troje vođa građanskog protesta u Srbiji. Tu su još Vuk Drašković i Vesna Pešić.
Poslanici koalicije zajedno stupaju u štrajk glađu zbog izborne krađe.
Poslije dva dana protesta na Terazijama se okuplja oko 100.000 građana. Režim prijeti silom.
Zoran Đinđić poziva građane na prvu protestnu šetnju Beogradom, koja će u naredna tri mjeseca postati svakodnevica.
Protestne šetnje postaju redovne dnevne aktivnosti opozicije, a ubrzo zatim na ulice izlaze i studenti. Policija nastoji da fizički ograniči šetnju. Kordoni policije su na ulicama Beograda.
U Beogradu na mitingu pred oko 20.000 ljudi, pozivajući Srbiju na građansku neposlušnost, a vojsku i policiju da spasu narod, Đinđić je rekao: "Spasite narod, a mi ćemo kao narod mirno i nenaoružano da talasamo Srbiju. Neka padne sve što je trulo i da ova godina bude godina otpora do pobede."
Dvadeset četvrtog decembra Milošević pokušava kontramitingom da isprovocira sukobe, kako bi stekao alibi da žestoko odgovori silom. Policija je tukla demonstrante, ali protesti nisu prekinuti. Mijenjaju se trase, slogani, uvedeni su bubnjevi i pištaljke, lupanje u šerpe i lonce, posebno za vrijeme drugog dnevnika RTS, glavnog uporišta režima. Pod pritiskom međunarodne zajednice Milošević prihvata arbitražu.
Komisija OEBS-a, čiji predsjednik je bivši premijer Španije Filipe Gonzales, poslije ispitivanja regularnosti izbora saopštio je da je koalicija "Zajedno" pobijedila na lokalnim izborima u 13 gradova u Srbiji i devet opština u Beogradu. Milošević se povlači i donosi ukaz pod nazivom "Lex Specialis", kojim je prihvaćena pobjeda opozicije na lokalnim izborima u Srbiji.
Na Trgu Republike 31. decembra organizovan je doček Nove godine, najveći u Beogradu, na kome je prisustvovalo oko 300.000 ljudi.
Ovi protesti su afirmisali Đinđića kao prvog protivnika režima.
U njima je Đinđić pokazao da više nije samo pobunjeni filozof, već i neposlušni građanin.
(Narednog četvrtka drugi dio kolumne: "Vaskrsnuće građana")