Kojega je vraga radio Zoran Milanović u Bosni?
Na velikoj turneji kroz gudure Balkana prošao je putevima opisanim još u romanu Karla Maya "In den Schluchten des Balkan" (1892). Punih 150 kilometara probijao se Zoki od Livna do Tomislavgrada (poznatog i kao Duvno), zatim preko Kupresa, Bugojna i Uskoplja (koje Bošnjaci zovu Gornjim Vakufom) do samostana Kraljeva Sutjeska pored Vareša. Tragom Kara ben Nemzija, kojega su Indijanci nazivali Old Shatterhand, Milanović nije išao na konju s vjernim pratiocem Hadži Halefom Omar Ben Hadži Abul Abasom Ibn Hadži Davudom al Gosarom, nego u audiju 8, okružen specijalcima u mercedesovim džipovima, a pratili su ga general Kotromanović, njegov sinjski jaran, te vjerna magistrica Darija Krstičević, poblajhana voditeljica specijalnog Vladina ureda za odnose s Hrvatima izvan Hrvatske.
Brzo su prokrstarili kroz tih pet malešnih gnijezda u dinarskom masivu, gdje još žive malobrojni Hrvati koji su se tu održali nakon velikog građanskog, bratoubilačkog i osvajačkog rata, tipične balkanske konflagracije, sveopće makljaže svih protiv svakoga, za nepoznate ciljeve o kojima se samo zna to da se nisu ostvarili, ali su ostavili brojne žrtve i takozvane "duboke ožiljke". Zašto su sad tamo išli Zoki, Ante i Darija, po što su zapravo onamo krenuli?
To nije shvatio nitko, usprkos brojnim izjavama koje je Milanović dao (uobičajeno kontradiktornim i deplasiranim), a ni iz komentara po novinama koji tek odražavaju opći bijes zbog njegovih ostalih postupaka, izjava, ideja i ponašanja.
Na službenom sajtu Vlade RH put je opisan kao "dvodnevni posjet predsjednika Vlade, koji je istaknuo ustavnu, ali i moralnu obavezu Hrvatske za suradnju i brigu o Hrvatima koji žive izvan nje". Zaista, većina Hrvata koji žive izvan Hrvatske uživaju tu komparativnu prednost da žive izvan nje, dok hrvatski stanovnici Bosne i Hercegovine spadaju u rijetke za koje to ne vrijedi. No, kao neposredni politički povod posjeta naveden je "kontekst" popisa stanovništva u BiH, na koji on nije htio pozivati televizijskim porukama "da ne bi bio krivo shvaćen", pa umjesto toga sad onamo putuje... Milanović se o popisu nije izjasnio, ali njegova specijalna savjetnica jest. Razaslala je uputu da se Hrvati izjašnjavaju kao "Hrvati hrvatskog maternjeg jezika i rimokatoličke vjere". Što je, naravno, izazvalo skandal, jer u Hrvatskoj vrijedi liberalni institut razdvajanja države i Crkve, a na vlasti je Socijaldemokratska partija, koja nije sastavljena od samih rimokatolika. No, taj skandalčić zasjenjen je mnogobrojnim drugim, puno većim - zapletom oko famoznog "Lex Perković", kolapsom u INA-i, rebalansom budžeta te promašenim premijerovim obraćanjem Saboru s "izvješćem o stanju nacije", iz kojega je bilo jasno da on i Vlada pojma nemaju što bi sad trebalo poduzeti. Izgubljen u svemiru, Milanović je zatim pao na zemlju u Bosni.
Džadom preko Splita, stigao je u Livno, gradić koji je prije rata brojio deset tisuća duša (a četvrtina su bili Srbi i Jugoslaveni). Tu se susreo s "lokalnim dužnosnicima" - naime, sa samim predsjednikom Vlade Hercegbosanske županije dr Nediljkom Rimcem, visokim funkcionerom federalnog Apsurdistana, kantonalno ustrojenog Tamnog vilajeta. Obišao je jednu privatnu mljekaru, koja ima problema s izvozom livanjskog sira u Hrvatsku poslije ulaska zemlje u EU, te potom otkrio spomen-ploču u galeriji Franjevačkog muzeja, izgrađenog novčanom potporom hrvatske vlade. Pritom je izjavio da Republika Hrvatska "ne može spriječiti iseljavanje iz ovoga kraja" (odakle svi bježe u Australiju, Kanadu, Ameriku ili u Sesvete), ali može pružati određenu financijsku potporu. Rekao je: "Mi možemo financirati neke objekte i programe s naglaskom da to bude konkretno i da se novac ne rasipa na tisuću sitnih stvari, nego na vidljive stvari." Po tome se činilo da najavljuje velike investicije, gradnju hidrocentrale u Suhom Docu ili nešto slično. Ipak, realistički je ocijenio: "Neće se nitko usrećiti što sam došao ovdje. Ja sam bio znatiželjan da vidim Tomislavgrad i duvanjski kraj." General Kotromanović nazvao je zatim generala Gotovinu da se skupa prisjete suboraca s kojima su tu 1992. ratovali na livanjskoj bojišnici. Za šestoricom je upravo raspisana tjeralica zbog nekih poslijeratnih zločina. Milanović se od toga ogradio - to je pitanje pravne države, on se u to ne smije miješati, kao ni u pitanje izručenje jednog od njih, koji je prebjegao u Hrvatsku. Ipak se nada "da će do izručenja doći..."
Delegacija je zatim poskakala u crne limzine te odjurila u četrdeset kilometara udaljeni Tomislavgrad, gdje ima možda pet tisuća žitelja, većinom Hrvata. Oni su tu podigli spomenik kralju Tomislavu da zaborave kako je nekadašnje Duvno, ilirski Delminium, svoje novo ime dobio po princu Tomislavu Karađorđeviću, stricu pretendenta Aleksandra, koji sad živi u dvoru na Topčideru. Tomislav je često odlazio na ratište u Bosni, pa je čak dobio ponudu da se proglasi "regentom Republike Srpske" (i pravo je čudo da jedna tako bizarna ideja nije kod Srba odmah ostvarena). Iz Tomislavgrada, fiju, odoše u Kupres, gdje je ostalo samo nekoliko tisuća ljudi - a gotovo svi mogli bi se natisnuti u novu, veliku betonsku crkvu sa dva golema betonska zvonika, pravi bunker posvećen Svetoj obitelji. U Kupresu, hvala Bogu, Milanović nije davao izjave. Zatim je pošao u obližnji samostan Rama. Na službenoj stranici općine posjet hrvatskog premijera nije ni zabilježen.
Iz Kupresa pošlo se u 23 kilometra udaljeno Bugojno. To je nekoć bilo razvijeno industrijsko središte, sad se samo vuku trupci iz obližnjih gustih šuma. U mjestu je sagrađena gigantska betonska džamija princeze Dževhere, imenovana po seldžučkoj kraljevni iz 13. stoljeća. Živjela je i umrla u Konji, anatolskoj prijestolnici, a nikad nije čula za Bosnu, koja tada, uostalom, nije ni postojala. Tu je Milanović dao intervju za bosanskohercegovačku javnu televiziju BHT 1 (koju nitko ne gleda, kao hrvatsku u Hrvatskoj). Širio je poruku nade: "Skora europska budućnost BiH nije realna, unatoč lobiranju..." Misli tu na vlastito zauzimanje: "Ja ću se osobno zalagati da BiH što prije započne pregovore o članstvu u EU... Ne znam koliko ja tu mogu stvari promijeniti, jer otpori u Europi su dosta jaki." Možda je bolje da se ne angažira, s obzirom na svoju lošu karmu - za samo nekoliko mjeseci od optimističke hrvatske priče o europskom otvaranju prema Balkanu, uspio je Hrvatsku pretvoriti u balkansku moru, jer je ušao u sukob s njemačkom vladom i briselskom komisijom.
Na konferenciji za štampu spomenuo je usput da bi "gradnja pelješkog mosta bila dobra stvar, uz financijsku potporu EU" (gdje sad ne žele čuti za Hrvatsku). Još u februaru prošle godine govorio je da je "pelješki most štetan i neodgovoran projekt". U predizbornoj kampanju 2011. kazao je: "Pelješki most je prevara." Sad tvrdi: "Pelješki most je super varijanta." Nešto ranije upozoravao je: "Nema gradilišta za pelješki most dok se ne osigura novac." A zatim je najavljivao: "Pelješki most je mogući europski projekt", optužujući istodobno bivšu hadezeovsku vlast za zloporabu i manipuliranje tim za Hrvatsku izuzetno važnim pitanjem. (Nastaviće se)