Iz Bugojna je Milanović s konvojem potegnuo u Uskoplje, iliti Gornji Vakuf (19 kilometra), gdje obitava nešto više od tisuću Hrvata. Obišao je Tvornicu metala "Tom" d.d., "nezaobilazni gospodarski faktor na području općine", u kojoj je zaposleno oko 350 ljudi.
Na vakufskom veb sajtu jedan forumaš komentira: "Uskoplje je obećana zemlja samo za pet-šest obitelji, ostalima je ostalo samo puko preživljavanje, zato poruka mladima da što prije odu iz ovog nesretnog grada - prije će se riješiti nepravde, siromaštva, bijede, nepotizma i ostalog zla…" I Milanović se obratio nazočnima upozorivši na teško stanje Hrvata na području središnje Bosne te obećao "veći angažman Vlade Republike Hrvatske na rješavanju ovog problema".
Sljedeća je postaja bila - samostan Kraljeva Sutjeska, udaljen još 80 kilometara, nedaleko Vareša. Nije ga primio gvardijan samostana nego neki obični fratar. Objasnio je da je "povod Milanovićevu dolasku prije svega njegova želja". Drugim riječima, sam se naturio, oni sami sigurno ne bi pozvali predsjednika SDP-a, običnu komunjaru, kao što svojedobno nisu htjeli primiti ni predsjednika Josipovića. Opet, nisu mogli Zokija otjerati sa svoga praga, jer je Vlada potpomagala restauraciju starih knjiga u muzejskoj knjižnici samostana, kao i izgradnju muzeja, a osim toga, u Sutjesci je boravio kao gost općinskog predsjednika HDZ-a. To je, valjda, izradila Darija, koja je ranije i sama bila članica te sranke. No, sad je Zoki već promijenio mišljenje oko investicija, onih velikih koje bi trebale zamijeniti tisuću malih: "Hrvatska ne može izravno ulagati u gospodarstvo u BiH, ali je može poticati, a na hrvatskim je gospodarstvenicima da odluče na koji će način i gdje investirati". U vezi sa svojim dolaskom pojasnio je, pak, da nema veze s popisom: "Svjestan sam da se održava popis stanovništva, ljudi su, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi, svjesni popisa pa će se i popisati. Neću ih ja na to dodatno motivirati". Trebalo bi da netko o tom njegovom stajalištu obavijestiti Vladin službeni sajt, da ondje prestanu širiti laži…
Poslije uzbudljivog putovanja po srednjoj Bosni, Milanović se odjednom našao u Vladinu avionu. Gdje se u nj ukrcao? Valjda u Sarajevu, što nije daleko od Vareša, a onda je - odletio na Krk. Kad je tamo sletio, pojavili su se fotorepoteri da zabilježe njegov dolazak, ali ih je pratnja rastjerala, objasnivši da je "posjet privatne prirode". To je ubrzo izazvalo eksploziju nezadovoljstva u hrvatskim medijima, što se proširilo na Mrežu i na Facebook. Zašto se za privatna putovanja služi Vladinim skupo renoviranim džetom? Na Krku su ga dočekala četiri automobila i pratnja, ono drugo crno jato ostavio je u Varešu ili u Sarajevu. Zašto se, uostalom, nije autom vratio na Krk, pa to je samo nekoliko sati vožnje? Njegovi postupci i kretanje neshvatljivi su skoro koliko i njegove izjave…
Ogorčenje zbog tog obijesnog ispada potisnulo je glavno pitanje: kojega je vraga Milanović uopće radio u Bosni?
Nije išao zbog popisa. Objasnio je da Vlada ne može izravno investirati u susjednu državu te da "njegov posjet nikome neće donijeti sreću". Pa zašto onda? Izlet, dokona radoznalost, politički motivi? Što se politike tiče, ono što mu je rekao fratar u Sutjesci konačno je - može on pokazivati ne znam kakvu brigu i dolaziti kod hadezeovaca koje je nahvatala Darija svaki dan u godini, ali nikakve komunjare nisu ondje dobrodošle i neće biti. Hrvatski glasovi ići će, kao i uvijek, HDZ-u. Ovako Milanović sigurno neće pridobiti nikoga na desnici, ni u desnom centru, a može jedino izgubiti svoje glasače na ljevici, samo što je njih ionako izgubio, jer vide što se sa strankom dešava pa ga možda nije briga. Ipak jest - posjet Bugojnu iskoristio je da se preko bosanske televizije obruši na predsjednika najveće stranačke organizacije SDP-a u zemlji, kojoj i sam pripada. Davora Bernardića javno je optužio kao političku štetočinju i muljatora, jer se na unutarstranačkim izborima ponovo kandidirao za mjesto na kojem se i do sad nalazio.
Je li Milanović odlaskom na ovu turneju naprosto htio opravdati postojanje specijalnog Vladina Ureda za odnose s Hrvatima izvan Hrvatske, kojemu je na čelu nujna Darija Krstičević? Ona ga je posvuda pratila odjevena u kožnati ogrtač skoro do zemlje, nalik kostimu iz filma Quentina Tarantina. Iako ima ured u centru Zagreba, Darija se stilom i frizurom nije puno udaljila od svog ranijeg avatara sarajevske koke srednjih godina. Napadno nalik Sandri Bagarić, i ona je ranije radila u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Bila je prvo bosanskohercegovačka diplomatkinja, ambasadorica BiH iz hrvatske kvote u Beču i Madridu, a kad je ispala iz svih kombinacija, preuzeo ju je Nadan Vidošević, a zatim Zoran Milanović. On je specijalno za nju osnovao Državni ured sa 54 zaposlena, koji je smješten u veliku zgradu s jonskim stupovima na Trgu Burze, u prostorijama koje je napustilo Ministartsvo kulture. Ni nakon najpomnjivijeg proučavanja dostupnih materijala, nije jasno čime se ti birokrati ondje bave. Ali najavljuju osnivanje još jednog tijela, Savjeta, koji će sačinjavati čak 70 najuglednijih hrvatskih predstavnika iz cijelog svijeta. Vlada će im, naravno, plaćati avionske karte i hotelske račune kad budu dolazili na sastanke. Osim stipendiranja oko 500 učenika iz BiH, Darijin ured izravno dodjeljuje sredstva za hrvatske nacionalne manjine u 12 bogatih europskih zemalja. Iz svega togo vidi se kako se Darija profesionalno formirala u Sarajevu, humanitarnoj NGO-dembeliji, gdje su se posljednjih desetljeća nemilice trošili donatorski milijuni na slične folirantske aktivnosti lokalnih prevaranata i njihovih korumpiranih inozemnih saučesnika. Problem je što Hrvatska baš nema para za takvo rasipanje. Ali, Darija tako zacijelo ne misli i u poruci Hrvatima izvan domovine kaže: "Danas je naša domovina demokratska, prosperitetna država, zemlja velikih resursa i mogućnosti, koja ulazi u Europsku uniju…"
Kome je vragu uopće bila potrebna Darija Krstičević i njen nesuvisli ured kad već postoji Matica iseljenika, osnovana još 1951, velika državna ustanova s deset odjela, sa sjedištem u Zagrebu i pet područnih ureda (u Puli, Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Vukovaru)?
Uostalom, Hrvatska ima pedeset veleposlanstava i mnoštvo konzularnih predstavništava u svijetu, a tu je i Hrvatska gospodarska komora s posebnim stalnim predstavništvima u Bruxellesu, BiH, na Kosovu, u Srbiji, Crnoj Gori i Ruskoj Federaciji. Zar se ta armija činovnika u inozemstvu ne može malo pozabaviti i Hrvatima koji žele nešto raditi u domovini, možda s njom poslovati, ne daj bože nešto investirati, ili se tek ogrebati za kakve stipendije i fondove?
Hrvatski predsjednik također ima specijalne emisare u inozemstvu koji se bave Hrvatima i hrvatskim problemima u okružju, a ministrica vanjskih poslova i ministrica kulture, stare prijateljice i stranačke druge, odlučile su štoviše osnovati JOŠ JEDNU posebnu administraciju za odnose s Hrvatima u svijetu - tzv. Zakladu Hrvatska kuća, koja će imati predsjednika, pet članova upravnog odbora i još nepoznat broj visokoplaćenih činovnika. Uskoro će hrvatski iseljenici, urođenici dijaspore, postati isto tako tražene zvjerke kao posljednji lavovi u Serenghettiju, za koje se otimlju horde japanskih foto-safari turista...
Američkim diplomatskim predstavnicima u inozemstvu na prvom su mjestu potrebe njihovih građana i poslovnih partnera američkih tvrtki. Bio sam prisutan kad su američkog ambasadora u Zagrebu u nedjelju digli s večere kod kuće i dovukli u Ambasadu da hitno izda vizu urednici hrvatskog "Penthousea" Iri Tigermann, koja je putovala u New York na vruć poslovni sastanak s Bobom Guccioneom. Kao što je rekao predsjednik Calvin Colidge: "The chief business of American people is business". Za Amerikance, biznis s Amerikom i američki biznis je svetinja. Čime se bave hrvatski diplomati? Politikom. Diplomatskim nagvaždanjem. Organizacijom turneja za političke lidere, koji tako glume važnost i sakupljaju glasove od lakovjernih birača.