Narodna poslovica kaže "ne pada snijeg da pokrije brijeg, no da zvijerke ostave trag". Tako, povodom svečanosti obilježavanja 20 godina Republike Srpske, duboki trag ostavi većina sarajevskih medija, kao i pojedine političke stranke. Nije da nismo navikli na to, ali ovaj put su ti tragovi toliko duboki, kanda su ih napravile velike i opasne zvijerke. Zvijerke, koje još žive u svijetu zabluda i obmana.
Toliko izrečenih i napisanih neistina, paušalnih ocjena, zloupotreba i uvreda jednog naroda, Srba, predstavlja svojevrsnu obmanu i samoobmanu. Po Njegošu, samoobmana je ubitačna, kako za pojedince tako i za narod. Pošto oni ne priznaju Njegoša, evo kako obmanu i samoobmanu opisuje Čerčil: "Bio jednom neki čovjek, koji je prodao kožu hijene dok je zvijer još bila živa i koji je poginuo loveći je." Obmana uvijek prinosi na žrtvu kako one koji obmanjuju, tako i obmanute. Pogotovo kada se radi o političkim obmanama. Tri takve obmane predmet su ovog teksta.
Sarajevska javnost uporno odbija da su, u prvoj polovini 1992. godine, u Sarajevu i Tuzli, počinjeni zločini nad kolonama vojnika JNA u dogovorenom povlačenju, tvrdeći da su oni, kao "agresorska" vojska, bili legitiman vojni cilj. Opšte je poznato da je povlačenje bilo dogovoreno između najviših zvaničnika sukobljenih strana, u prisustvu predstavnika UN-a, generala Mekenzija, o čemu je on u više navrata svjedočio (slučaj Sarajeva). Dogovorene su bile procedure i mjere bezbjednosti u povlačenju. Sve je to prekršeno. Po mnogim dokumentima UN-a, tim vojnicima je morala biti garantovana bezbjednost. To su znali i naredbodavci zločina, a dobro znaju i mnogi međunarodni zvaničnici, koji ih i danas štite. Jednostavno, njima je bio potreban rat. Žrtve obmane nisu samo nastradali vojnici, već i narod u čije ime je obmana počinjena i dan-danas je čine, a došlo je vrijeme i na one "koji su prodali kožu zvijeri dok je još bila živa".
Druga obmana je svojevrsna tabu tema. Izjava Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS, u Skupštini BiH, da se ne ide u rat, jer bi, u tom slučaju, muslimanski narod nestao, još tumače isključivo kao poziv na rat i prijetnju Muslimanima. Tako tumačena ta izjava je svijetu predstavljena kao krucijalni dokaz o ratnoj politici SDS-a (srpskog naroda) u BiH. Sa minimumom dobre volje i zdravog razuma, ta izjava, pa i teške riječi u jednom zapaljivom govoru, kakvo je i vrijeme bilo, mogla se, takođe, tumačiti kao upozorenje i vapaj da se nerazumni urazume, da bude spriječen rat, kako ne bi muslimanski narod postradao, jer su oni, po njemu, a i objektivno, bili u najslabijoj poziciji. Umjesto toga, nerazumni su to jedva dočekali i njegovu izjavu sveli na prijetnju, tražeći izgovor za ratnu politiku koju su već osmislili.
Njima je bio potreban rat, bez obzira na žrtve, o čemu govori treća obmana. Naime, javnosti, pogotovo svjetskoj, namjerno je "promakla" izjava Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH, da će "žrtvovati mir za BiH", što je on i uradio, ocijenivši da je došao trenutak za silu. Odbio je uvođenje Doma naroda u Skupštinu BiH, odbio je da ostane u "ostatku" Jugoslavije, gdje mu je nuđeno da bude njen prvi predsjednik, povukao je potpis sa Lisabonskog dogovora o podjeli suverene BiH na kantone. Čak je i kantonizovanu suverenu BiH žrtvovao, jer to nije bila BiH za koju je bio spreman da "žrtvuje mir". Njegov cilj bila je država sa islamskim poretkom, koji podrazumijeva "jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile", kako je napisao u svojoj knjizi "Islamska deklaracija", svojevrsnom islamskom manifestu. Po njemu, "islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast". Jedno bez drugog ne može. Za islamski preporod potrebne su i vjerska i politička revolucija. Šta je potrebno i kroza šta se mora proći za ostvarenje preporoda, najbolje govori sljedeći citat iz pomenute knjige: "Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava, može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom rječju - da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put".
Dakle, u svom manifestu Alija najavljuje razdoblje nemira i iskušenja, rušioca i upotrebe sile. Za njega, "islamski poredak se može ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva". Svi ostali su nemuslimanske manjine, koje će "uz uvjet lojalnosti uživati vjerske slobode i svu zaštitu". Naglašavajući da se islamski poredak ne može ostvariti bez islamske vlasti, on ističe potrebu vjersko-moralne obnove. Prvo moraju doći propovjednici, pa onda vojnici. Kada će se knjizi i riječi pridružiti sila, Izetbegović odgovara: "Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtijeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti".
Potpuno je, dakle, jasno, da je Alija ocijenio da je baš tada bio trenutak za silu - ni rano ni kasno. Zato je i izišao prvi da Karadžićevu izjavu tumači kao prijetnju, zato je i žrtvovao ponuđenu suverenu BiH, ali bez islamskog poretka. Za njegovu BiH bio mu je potreban rat. Upravo je to bio razlog zbog kojeg se razišao sa Adilom Zulfikarpašićem, koji, budući istinski evropski demokrata i intelektualac, rat nije podržavao. Objašnjavajući svoj razlaz sa Alijom, koji se desio znatno prije zloupotrijebljenog Karadžićevog govora u Skupštini, u jednom intervjuu iz 1994. godine, Adil ističe da je bio zgranut nad informacijama o zagrebačkoj vezi naoružavanja Muslimana i "stotinama avijatičara Sandžaklija u Turskoj koji čekaju priliku da bombarduju Srbiju." Poslije toga, na jednom skupu u Cazinu, delirijum mase koja je "imala iluzije da će zagospodariti Bosnom", kako Zulfikarpašić ističe, definitivno ga je opredijelio da napusti SDA i Aliju.
Iza Alijine odluke da žrtvuje mir, vjerovatno stoji višestruka obmana. Kao prvo, on je obmanuo zapadnu javnost koja je bezrezervno podržavala sve one koje su smatrali žrtvama komunizma. Vjerovatno su i oni obmanuli njega, dajući mu ratnu podršku. Izetbegović, očigledno, nije shvatio da im je jedino rat bio zajednički cilj. Obmanuo je i sebe i svoj narod, jer nije ostvario ono za šta je žrtovao mir. Direktne žrtve su, nažalost, na svim stranama. Posljedice po bosanskohercegovačko društvo su nesagledive i dugotrajne. Kao da su nerazumni još nerazumniji i nisu izvukli pouke iz svega onog što nam se izdešavalo. Još ih drži zanos obmane i samoobmane. Ako još ima onih koji su spremni da žrtvuju mir, od BiH neće ostati ništa. Neka shvati kako god ko hoće, ali ovo nije prijetnja, ovo je krajnje dobronamjerno upozorenje nekoga ko je još zabrinut nad sudbinom mladih naraštaja u BiH, čak i punih 16 godina nakon potpisivanja mirovnih sporazuma! Stoga, svi treba da upametimo, te kroz međusobno uvažavanje, ako već ne može poštovanjem, prihvatimo BiH onakvom kakva je dogovorena i međunarodno verifikovana u Dejtonu i Parizu 1995. A kome je do rata... o glavu mu se razbio!