Stvarno je fascinantno koliko pojedini političari nemaju ama baš nikakvu vezu sa realnošću, žive u nekom imaginarnom svijetu koji je nastao negdje između fiktivnih stanačkih programa, vlastitih želja i sitnih interesa. I to sve godinama vrte prodajući tu jalovu priču strancima koji vole slušati ustavne kombinatorike o izgradnji neke nove državne strukture.
Jedan od takvih zasigurno je i Krešimir Zubak, advokat rodom iz okoline Doboja, koji se igrom slučaja zadesio u sarajevskoj delegaciji u Dejtonu i na osnovu toga, evo, već petnaest godina pokušava izgraditi nekakvu političku karijeru. Ali mu nikako ne ide.
Taman kad dobije podršku od dva-tri stranca iz nekakvih nevladinih posmatrača, dođu izbori na kojima shvati da to što priča građanima, uglavnom Hrvatima, baš i nema neke veze sa stvarnim životom. Ne vjeruju mu i tačka.
Istina, Zubak je osnovao Novu hrvatsku inicijativu, ali ona se uvijek vrtila oko cenzusa što za kantonalne, što za federalni parlament, i da nema tih kompenzacijskih mandata u Izbornom zakonu vjerovatno bi već davno bila i ugašena jer je iz njih crpila nešto novca za puko preživljavanje te infrastrukture.
Vjerovatno je to preživljavanje i bilo razlog zašto je pristao da tu NHI veže sa bosanskim ogrankom Hrvatske seljačke stranke. No dobro.
Negdje sredinom prošle godine u takvom stranačkom okviru pojavila se sasvim nova mlada ličnost, Ljiljana Lovrić, koja je ubrzo i preuzela tu staru infrastrukturu i pokušala joj udahnuti nove političke ideje prije nego što u potpunosti izumre.
Mora se priznati da se Lovrićeva ubrzo u par medijskih istupa nametnula kao neko na koga se može računati u budućnosti, pričala je jasno i kratko, sa preciznim stavom šta želi, a šta je moguće dogovoriti, što je i dalo novu dimenziju prvenstveno na hrvatskoj političkoj sceni u BiH.
Prvenstveno kada je riječ o promjeni Ustava i zalaganju za formiranje hrvatske federalne jedinice, što se značajno kosilo sa dotadašnjim Zubakovim pristupom rješavanju tog pitanja po kojem mu je važniji bio stav sarajevskog političkog miljea nego potencijalne izborne baze.
Taj jasno definisani stav i želja da se stranka svrsta uz bok najjačoj hrvatskoj stranci HDZ-u gradeći partnerske odnose, ali i jačajući time poziciju Hrvata u pregovorima sa bošnjačkim i srpskim strankama zasmetao je staroj salonskoj garnituri predvođenoj Zubakom i ekspresno su smijenili agilnu Lovrićevu i vratili se političkom senilnom laprdanju o ustavnoj strukturi koja po njihovom viđenju podrazumijeva raspakivanje dejtonskog okvira.
Tako u detaljnoj ispovijesti o razlozima svojevrsnog političkog povratka Krešimir Zubak sarajevskim medijima je objašnjavao kako su posljednjim atomima statutarne snage spriječili navodnu katastrofu koja bi zadesila Hrvate u BiH da je zaživio dogovor sa HDZ BiH.
I ništa tu ne bi bilo čudno ni neobično za Zubaka u tom uglavnom praznom lupetanju o stranačkim procedurama i procjenama ko je koga više politički nategao da mu se nisu otele misao-dvije o tome kako bi, eto, trebalo sadašnju BiH preustrojiti tako da se Srebrenica, Foča i Posavina pripoje Federaciji, čime bi taj entitet imao nešto oko 58 odsto teritorije BiH.
I stvarno odavno veća glupost se nije mogla čuti od nekog ko sebe smatra iole ozbiljnim političarom. Danas, 15 godina nakon Dejtona Zubak bi da prekraja entitete, ucrtava nove granice, mijenja teritorije i ko zna šta još. Samo, ima jedan problem... S druge strane nema sagovornika koji bi pristao da uopšte priča o tome.
I stvarno, kad se bolje analizira sva ta priča oko Lovrićeve i HDZ-a jasno je da iza svega stoji strah sarajevskog političkog miljea, kojem je Zubak istinski uvijek i pripadao, od novih ljudi koji su spremni za razgovor i kompromis i čija politika počinje na priznavanju realiteta, a ne na nekim imaginarnim vizijama države koja je nestala u trogodišnjem građanskom ratu.
Te vizije u Zubakovom slučaju su rezultat dugogodišnjeg ubjeđivanja i sebe i drugih da je moguće odmah preskočiti sadašnji ustavni okvir i napraviti građansku državu u kojoj bi svi konstitutivni narodi i ostali bili ravnopravni, sretni i zadovoljni, nešto poput Švajcarske.
"Pripadnost naciji je dio osobnog identiteta. Ja sam Krešimir Zubak, diplomirani pravnik, i to je dio mog identiteta, ali dio mog identiteta je i to što pripadam hrvatskoj naciji u kulturnom i jezičkom smislu, i čak i zavičajno.
Mi danas govorimo o građanskoj državi, pa to je princip građanske države. Nije samo princip građanske države odlučivanje po principu jedan čovjek - jedan glas. Građanska država mora uvažavati i ovu posebnost i moj identitet i zaštititi moja kolektivna prava. Legitimna je funkcija države - višenacionalna, treba da bude zaštita nacionalnih identiteta, država treba da štiti naše različitosti, da promovira naše različitosti, to je naše bogatstvo", govorio je Zubak posljednjih 15 godina.
Snaga njegove politike je vidljiva kroz rezultate koje je ostvarivala njegova stranka svih ovih godina na izborima. Gotovo ništa.
I nije samo Zubak koji vrti tu priču, već gotovo svi ti politički patuljci koji se dodvoravaju toj Silajdžićevoj političkoj filozofiji, a koja je u osnovi poražavajuća za Hrvate, tipa pravaša Zvonka Jurišića, negiraju postojeće ustavno rješenje smatrajući da mogu vrijeme vratiti nazad i otvoriti novu priču na nekakvim novim osnovama jer su oni nezadovoljni postojećim.
Neshvatljivo koliko ti ljudi žive u potpunoj zabludi i ne vide da ovdje više nema velikih ustavnih priča, niti će ih u skoroj budućnosti biti. Onog čega će biti je proces u kojem će se pojedine stvari kozmetički pakovati da budu prihvatljive za Brisel. A kao i svaki proces on nema vremenski rok.
Zbog toga Zubakova, kako kaže, velika pobjeda unutar stranke NHI-HSS nad Ljiljanom Lovrić je samo njegov povratak politici koja godinama nije nudila ama baš ništa. A to isto će ponuditi i na ovim izborima. Upravo zbog njega i njemu sličnih "igrača" položaj Hrvata se bitnije neće promijeniti ni nakon ovih izbora.