Današnja omladina vjerovatno zna za Divca, Đorđevića, Kukoča i Petrovića, oni stariji za Delibašića, Kićanovića ili Slavnića, ali rijetko ko se sjeća košarkaša koji je svima njima bio uzor i koji je sa Acom Nikolićem i Borom Stankovićem promijenio tok ovog sporta u Jugoslaviji.
Riječ je o poznatoj "petici", Radivoju Koraću ili Žućku, kako su ga mnogi zvali zbog njegove kose. Imao je mnoge nadimke, ali onaj koji će ga obilježiti je i "Zlatna ljevica" zbog njegove precizne lijeve ruke, s kojom je čak u jednoj utakmici u Sloveniji, protiv Olimpije, postigao 99 koševa.
Ovaj sportski fenomen, ali i veliki čovjek dočekao je u 21. vijeku da se o njemu napokon snimi film ("Žućko - Priča o Radivoju Koraću"). To je uradio scenarista i režiser Gordan Matić, koji je smislio neobičnu strukturu, spoj igranog i dokumentarnog filma, što je bio pun pogodak. Iako je ovaj spoj rijetko kada korišten, a kada se koristi to je uglavnom u propagandne svrhe, Matić je sa dovoljno kritičnosti pokazao ličnost proslavljenog košarkaša, bez njegove glorifikacije i razvoj tadašnjeg društva sa ustaljenim ritmom, da ni u jednom trenutku film nije dosadan.
Ova struktura je nešto ranije korištena u znatno slabijem filmu "Beogradski fantom".
Matić je za film proveo mnogo vremena istražujući arhivu, pričajući sa ljudima bliskim košarci i Koraću, a imao je i veliku pomoć u Kinoteci. To je znalački iskoristio, prvenstveno za dokumentarni dio filma, koji obiluje masom zanimljivih podataka, što poznatih većini, to i onih manje znanih, ne samo za ljubitelje sporta pod obručima.
Čitava epoha u kojoj je vladao Korać je efektno oživljena muzikom, scenografijom, kostimografijom, tako da film posjeduje i kvalitet filma nostalgije.
Od zanimljvih sagovornika u filmu svakako su Zagorka, Koraćova majka, koja trenutno ima 100 godina, njegov brat Đorđe, njegovi saigrači iz Italije, protivnici iz Španije i mnogi drugi, dok su naratori u filmu košarkaši Aleksandar Đorđević i Milenko Tepić.
Sa generacijom, koju su još činili Daneu i Đerđa, a kasnije Cvetković, Kapičić i Ćosić, Korać nije samo prvi put otišao na Olimpijske igre u Rim i igrao sa tada neprikosnovenim Amerikancima, već je i oduševio čitav svijet svojom elegancijom, kao što jedan sagovornik u filmu kaže: "Nije ga se moglo čuvati; za tri i po minute sam zaradio pet ličnih".
Međutim, Korać je preporodio i pop kulturu u zemlji, tako što je donosio ploče raznih novih bendova koji su na zapadu postajali popularni, među kojima i "Beatlesa", i puštao ih na Radio Beogradu.
Pričao je sa Titom, kojeg igra Voja Brajović (možda i najslabija tačka u ovom filmu), Ivom Andrićem, koji ga je vrlo poštovao, a kojeg tumači Tihomir Stanić, dok su svi željeli barem na trenutak da budu u njegovom društvu. Čitao je knjige, gledao filmove, Belmonda, mjuzikl "Kosa"... ali je u suštini bio usamljen cijelo vrijeme i nikada nije prežalio što nije završio Elektrotehnički fakultet.
Dio filma koji ga prikazuje van košarkaškog terena impresivniji je od onog na terenu, jer Koraća pokazuje kao cjelokupnu ličnost, a ne samo kao sportistu.
Igrani dio filma traje 38 minuta, od nešto manje od 90 minuta, koliko traje cijeli film, i on je popunio, dramaturški i ritmično, biografske podatke o Koraću i nekim zanimljivim detaljima iz njegovog života.
Jedan od zanimljivih igranih dijelova je prikazivanje Koraća kada mu oca odvode na Goli otok ili kada je kao dječak za dlaku dva puta izbjegao smrt. Prvi put je to bilo u Somboru kada su nacisti odvodili Jevreje u koncentarcione logore, a drugi put u Lici, kada su Italijani spalili do temelja kuću u kojoj je živio. Igrom slučaja, nakon što je to sve preživio tragično je preminuo u saobraćajnoj nesreći.
Vladimir Aleksić, većini poznat kao voditelj šoua "Ja imam talenat", jako dobro je odglumio Koraća, a u ulogu se uklopio i fizičkim izgledom, jer neodoljivo podsjeća na asa. Katarina Radivojević ima ulogu njegove majke, dok su svi ostali akteri primjetni samo u segmentima.
Od igranog dijela ostala je upečatljiva rekonstrukcija događaja kada Korać gostuje na belgijskoj televiziji, perfektno govoreći francuski jezik i pogađajući sto slobodnih bacanja, načinom po kojem je ostao prepoznatljiv, sa dvije ruke odozdo.
Ovaj film nam donosi sliku o sportu i zvijedama šezdesetih godina, koji se tada nisu krili od običnog naroda i nisu smatrale sebe veličinama, nego "normalnim" ljudima, koji su zarađivali nešto više novca. Tada sport nije bio biznis, u šta se pretvorio danas, a tome svjedoči i Koraćova ljubav prema košarci, zbog koje je i izgubio život. Naime, uopšte nije morao da ide na nebitnu prijateljsku utamicu u Sarajevo sa BiH, ali je to želio.
Vrlo bitno je da je snimljen ovakav film, da se prepoznaju istinske vrijednosti sporta, da se ne zaboravi takav fenomen kakav je bio Žućko, kao i da se otvori pitanje zbog čega se ne snima više filmova o sportistima, naučnicima, umjetnicima koji su obilježili istoriju na ovim prostorima.